POLJE I PONORNICA: Duvanjski govor (zaključak)

objavljeno u: POLJE I PONORNICA | 0

Dakle, s povijesno-jezičnoga i komparatističkoga gledišta, duvanjski je govor jedan od brojnih idioma štokavskoga dijasistema, preciznije rečeno, on je mjesni idiom ikavskošćakavskih govora, blizak livanjskomu, ramskomu, bekijskomu, imotskomu i sinjskom govoru. Sa sociolingvističkoga gledišta duvanjski je govor stoljećima bio jezik duvanjske patrijarhalne pastirsko-ratarske zajednice i u njoj je funkcionirao kao pojedinačan, konkretan jezik. Kad standardnoga jezika (hrvatskoga, bošnjačkoga i srpskoga) i ne bi bilo, kad njegovi susjedni idiomi i ne bi postojali, on bi u sebi ima sve ono što pojedinačan, konkretan jezik čini jezikom. Duvanjski se govor, kao što rekosmo, raščlanio zonalno (duvanjska fonetska zona i buško-roška zona) i konfesionalno (govor hrvatskih katolika i bošnjačkih muslimana, uz gotovo zanemarivu posebnost srpske manjine). Njegov opći leksik ukazuje na stanovite posebnosti i arhaičnosti, a njegovi toponimi i antroponimi nose tragove civilizacija i kultura koje su se gotovo dva i pol tisućljeća sretale i ukrštale na Duvanjskom polju. Duvanjski je govor, dakako, u XX. stoljeću bio izložen naizmjeničnu utjecaju hrvatskoga i srpskoga jezičnog standarda te se postupno preinačavao, a sada postupno i neizbježno izumire u nacionalnoj i općoj globalizaciji. Ovaj skroman prikaz njegova nekoć izvornoga govornika a sada jezičnog opisivača, neka mu bude na spomen.

Izvor: Marko Kovačević: „Polje i ponornica“, 2013.