POBIJENI FRANJEVCI: fra Martin Sopta (1891.-1945.)

objavljeno u: POVJESNICA | 0

Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM običavala je početkom prošloga stoljeća svoje bogoslove rediti za svećenike nakon dovršene treće godine bogoslovnih nauka. Nakon toga slala ih je na inozemna sveučilišta kako bi dovršili preostale godine studija, naučili jezike i nadahnuli se duhom nove kulturne sredine. Uglavnom se odlazilo na poznata sveučilišta Njemačke, Francuske i Italije, a nakon izvjesna vremena vraćali su se u domovinu s doktorskim i profesorskim diplomama. 

Međutim, kad je ratnih i poratnih godina Drugog svjetskog rata komunistička vlast okupirala hrvatske prostore, ti su se mladi fratri zatekli u tuđim zemljama te se nisu vraćali u svoju provinciju nego bi uglavnom odlazili u Hrvatsku franjevačku kustodiju svete obitelji u Sjedinjenim Američkim Državama. Taj priljev novih snaga obogatio je franjevačku kustodiju u kojoj je sredinom dvadesetog stoljeća bilo šesnaest fratara s doktorskim diplomama. To je i brojčano (62) i intelektualno bio najveći uzrast te kustodije u njezinoj povijesti. Danas većina tih učenih svećenika počiva u sjeni Meštrovićeva spomenika svetom Franji (1982.) na uzdignutu humku Svetoga groba i sniva vječni san slobode u »zemlji živih«. 

Iako nije bio ovjenčan doktorskom diplomom, u tu se intelektualnu elitu ubraja i fra Martin Sopta koji je u duši posjedovao enciklopedijsko znanje i bio prava riznica povijesnih događaja koje je prenosio i na svoje učenike te svoja predavanja pretvarao u zabavne tečajeve. Cijelo vrijeme svoga života ostao je na poprištu domovine do svoje mučeničke smrti pri nastupu komunističke strahovlade zloglasne 1945. 

Fra Martin, krsnim imenom Franjo, rođen je 15. veljače 1891. u selu Dužice na kraškoj visoravni Hercegovine, na bezvodnim prostorima južno od Širokog Brijega. Taj kraj, koji pripada župi svetoga Franje u Rasnu, povijest je uglavnom otpisala dok su jugorežimisti progonili narod i prisiljavali ga na iseljavanje. U tom stopostotno katoličkom području hrvatski su neprijatelji nastojali razbiti vjeru toga puka i odnarođivati ga tuđinskim metodama. U tom sklopu dovoljno se sjetiti tvrdnje fra Janka Bubala koji u svojim memoarima Apokaliptični dani piše o učiteljskom osoblju u župi Rasno: »U Rasnu je uglavnom bila jedna Slovenka s dvoje odrasle djece, u Buhovu neka pravoslavka, naravno Srpkinja, sa svojom majkom, a u Dužicama muslimanka sa svojom starijom sestrom.« (Apokaliptični dani, str. 75.). Iz tog se podatka može dosta toga iščitati! 

Pučku školu fra Martin je svršio u rodnom selu u privatnoj kući, jer školska zgrada nije postojala, a osam razreda gimnazije pohađao je na Širokom Brijegu dok je ispit zrelosti položio na državnoj školi u Mostaru jer su to uvjetovale posebne političke okolnosti. U međuvremenu jena Humcu stupio u franjevački red (6. kolovoza 1908.) i nakon godinu dana kušnje zavjetom je posvjedočio svoju vjernost pravilima franjevačkog redovničkog života. Nakon položene mature, 1910. u Mostaru je počeo studirati filozofsko-bogoslovne nauke i poslije trogodišnjih studija 21. rujna 1913. u Sarajevu je zaređen za svećenika. Završne godine bogoslovlja završio je na Sveučilištu u Zagrebu i diplomirao iz fizike i matematike. 

Svoju profesorsku karijeru počeo je na Širokom Brijegu i nastavio u bogosloviji u Mostaru. Kroz trideset godina profesorske službe (1914.- 1945.) odgojio je više naraštaja studenata koji su bili zadivljeni njegovom učenošću i redovničkom jednostavnošću života. Siromaštvo je održavao u izvornom obliku franjevačkih redovničkih pravila. Naime, knjige su bile njegovo jedino bogatstvo kojim se opajao i nadahnjivao. 

Stranačka politika bila mu je odvratna, ali je u dubini srca nosio nehinjenu ljubav prema vlastitu narodu. Svesrdno se zalagao za njegovu slobodu i s njime dijelio životne teškoće i politička iskušenja. Tog učenog i poslušnog franjevca komunisti su 12. veljače 1945. odveli iz rezidencije Krista Kralja u Čitluku i negdje na putu prema Ljubuškom ubili. Grob, za koji mu se negdje u šikarju napuštena krajolika ni danas ne zna, vapi za pravdom. Fra Martin je tako u kupelji krvi posvjedočio svoju vjernost Kristu Gospodinu dok njegovi ubojice gutaju svoju bol i plove beznadnim vodama budućnosti. Oni pilje u usud mračne sudbine koja se nadvila nad njihovim zločinima.

Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.