POBIJENI FRANJEVCI: fra Marko Barbarić (1865.-1945.)

objavljeno u: POVJESNICA | 0

Spaljen je u osamdesetoj godini života kao najstarija žrtva komunističkog bezumlja među 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca u Drugom svjetskom ratu i poraću. Zračio je asketskom pojavom i redovničkom poniznošću kao Franjini prvi učenici u Asizu. Svojim životom uzorno je i bez straha svjedočio Kristovo evanđelje na svim životnim postajama svećeničkog djelovanja. Bi oje goruće svjetlo u tami svakidašnjice. Strpljivo je nosio svoj križ i preko njega govorio patnicima ovoga svijeta. Taj simbol Kristove muke i ljudskoga spasenja pratio ga je od djetinjstva do staračke iznemoglosti i mučeničke smrti 7. veljače 1945. na Širokome Brijegu. Život mu je bio protkan siromaštvom, ugrožen nasiljem i zapečaćen mržnjom. 

Njegovi su roditelji, uz mnogu djecu, imali i dvojicu sinova – Matu i Petra – koji su se odlikovali intelektualnim sposobnostima i svetošću života. Obojicu su darovali Katoličkoj crkvi i redovničkom zvanju s vrućom molitvom Bogu da dođu do oltara i navješćuju evanđelje ljubavi. Prvoga je u tom duhu odgojio franjevački Široki Brijeg, a drugoga je oblikovao isusovački Travnik. Tako se fra Marko posvetio franjevačkom redovničkom pravilu života, a Petar je postao članom Družbe Isusove. Petra je u mladim godinama pokosila prirodna smrt dok je starca fra Marka (Matu) dokončala komunistička zloća. 

Fra Marko je rođen 19. veljače 1865.u šumovitom naselju Šiljevišta, na sjevernom krševitom kraju sela Klobuk u koji je kao dječak četiri godine putovao i u staroj školi pokraj prometnice Ljubuški – Grude završio četiri razreda pučke škole. Godine 1875. pošao je u sjemenište na Široki Brijeg, koji su Turci u 15. stoljeću pretvorili u pustoš i otad u sebi krije krvavo svjedočanstvo prošlosti. Izgleda da je fra Marko na Širokome Brijegu svršio ne samo srednju školu nego i nastavio bogoslovne nauke koje je dovršio u Ljubljani, gdje je 6. prosinca 1887. zaređen za svećenika. To su bila bremenita vremena tuđinske austrougarske okupacije kada je bila zabranjena uporaba hrvatskoga imena, a hercegovačka je franjevačka zajednica bila tek u početnom razdoblju izgradnje i borila se za svoj opstanak. 

Fra Marko se već kao mladomisnik započeo baviti dušobrižništvom i marljivim radom na vjerskom i ćudorednom polju odgajao povjerene mu vjernike. Hrvatskom katoličkom narodu u raznim hercegovačkim župama, u kojima je gotovo pedeset godina obavljao svećeničku službu, ostavio je vidne plodove svoga rada. Narod ga je štovao kao pokornika, isposnika i kruničara. Kada je osnovana franjevačka bogoslovija u Mostaru (1895.),on je već kao svećenik uravnavao krivudave putove pojedinih kršćana u svom bogatom dušobrižničkom djelovanju. 

Pod staračke dane bio je onemoćao i u svojoj tjelesnoj slabosti povukao se u samostan na Širokome Brijegu. Partizani su ga nepokretna izvukli iz kreveta 7. veljače 1945. i strijeljali ga te spaljeno tijelo, s ostalom jedanaestoricom njegove subraće, bacili u sklonište izgrađeno u vrtu širokobriješkog samostana. Njegova goruća baklja pretvorila se u vječno svjetlo u nedokučivim prostorima neba. Ovom Nestoru franjevačkih mučenika u Hercegovini ostat će neizbrisiva uspomena među Hrvatima kao junaku vjere i nacije. Otputovao je s bezbrojnim žrtvama u krilo Očevo, ukrašen svećeničkom dobrotom i ovjenčan krunom mučeništva. 

Nakon masakra zanijemjela su širokobriješka zdanja i zamrzle se misli mještana. Uzbibani zrak mirisao je zadahom zastarjela mesa i gubio se u mirisu neba, a ukočeni pogledi nevinih žrtava nestajali su u dušama izvršitelja zločina i uznemiravali ih kao mora u neprospavanim noćima. Davne uspomene ovih bolnih stradanja peku kao otvorene rane koje do danas nisu potpuno zacijelile.

Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.

Odgovori