Misao prolaznosti vječna je pratiteljica čovjeka i svega stvorenog na svijetu.Ona teče s nama unepovrat i izlijeva se u more vječnosti. Životni događaji odvijaju se ubrzanim tempom i nestaju u zaboravu prošlosti. Oni se kod ljudi pod stare dane doživljavaju u drukčijem obliku i većinom žive u nostalgiji djetinjstva. A mi se stalno borimo protiv egzistencijalne propadljivosti koja se troši, nestaje i pretvara se u ništavilo.
Te mi se misli roje u pameti dok pred sobom gledam lik stasitog i zamišljenog fra Krste Kraljevića, opterećena zaboravom prohujalih događaja prošlosti. Kod njega se svijest prolaznosti pretvorila u zamrlo duševno stanje koje mu je priječilo ulazak u dijalog s drugima. Stoga je izbjegavao društvo i povlačio se u samoću u kojoj se nadahnjivao razmatranjem i molitvom.
Godinama je duševno patio i osamljeno živio, posebno u danima eksklaustracije (1931. -1934.) kada je utirao staze očinskoga doma i dnevno šetao uskim puteljcima rodnih njiva s krunicom u ruci. Okosnica njegova svećeničkog života bila je duševna potištenost koje se nije nikada oslobodio. Ali, bio je strpljiv, obziran prema drugima te prožet dubokom vjerom koja je upravljala sve poteze njegova djelovanja. Odlikovao se uvjerljivom pobožnošću koju je u samoći i molitvi proživljavao sve do konačnog smiraja u tragičnom svršetku života.
Rodio se 21. ožujka 1895.u Grljevićima, bezvodnom hercegovačkom selu gdje se legu orlovi i gdje u proljeće opojni mirisi tilovine ispunjaju zračne prostore toga podnebIja. Iz toga idiličnog sela pješačio je kroz Kosmaj u Rasno i u njemu svršio četiri razreda pučke škole. Na tom razmeđu stočarskih i poljodjelskih kultura odgajali su se mnogi kandidati za franjevački red i punili klupe širokobriješke gimnazije. U nju je i fra Krsto (Nikola) pošao 1908. i tu završio šest razreda kao sjemeništarac. Nakon toga je ušao u novicijat (1914.) na Humcu. Tu se godinu dana pripravljao za zahtjevno redovničko i svećeničko zvanje što je odanom dušom prihvatio. Bogoslovni studij počeo je 1918:u Mostaru, nastavio u Zagrebu i završio u Beču gdje je 28. kolovoza 1921. ređen za svećenika.
Prve godine svećeničke službe obavljao je na Širokome Brijegu i Humcu, ali je naskoro iza toga (1927.) onemoćao i zapao u životnu potištenost koja ga ipak nije potpuno slomila i isključila iz društvenog života. Kao bolesnik u nadi ozdravljenja tražio je lijeka svojoj bolesti po raznim lječilištima domovine i stoga je lutao od Slanoga preko Koprivnice do Subotice, ali ga nije našao. Ipak, kud je god išao svojim je uzornim vladanjem svjedočio duh evanđeoske poruke i franjevačke karizme. U sebi je nosio imaginaran svijet djetinjstva upravljajući svoj pogled prema nebu poput mrava kada ugine.
Posljednju godinu života proveo je kao umirovljenik u tišini franjevačkog samostana na Širokome Brijegu. Tu su ga 7. veljače 1945. krvoločni partizani pronašli i bolesna izvukli iz sobe te u samostanskom vrtu, s jedanaestoricom drugih franjevaca, ubili, zapalili i mrtvo mu tijelo bacili u sklonište. Njegovi posmrtni ostatci prenesem su 1971. Iz skloništa u širokobriješku baziliku gdje kao “novo stvorenje” iščekuje uskrsnuće mrtvih i prelazak u vječna prostranstva neba.
Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.