POBIJENI FRANJEVCI: fra Julijan Petrović (1923.-1945.)

objavljeno u: POVJESNICA | 0

Mučenici su bogat zalog pojedinih obitelji, društvenih ustanova i cijelih naroda. Otajstvo mučeništva bilo je za komunističke strahovlade izloženo manipulacijama i marksističkim zabludama jer u svojim okrutnostima nisu cijenili osobu čovjeka stvorena na sliku Božju. Međutim, zlo napada svakog čovjeka i na različite se načine očituje u njegovim pothvatima. Pred tim činima čovjek ne može ostati ravnodušan. Stoga je potrebno obnoviti uspomene na masakrirane žrtve i oteti ih zaboravu da bi i sljedeći naraštaji dobili barem blijedu sliku likvidiranih osoba u totalitarnim režimima prošlosti. Time unosimo utjehu u duše pogođenih naglašavajući osmišljenost ljudskoga života koji prema kršćanskom naučavanju prelazi u vječnost. 

Zagovarajući ovakve stavove, kršćani su, kao nositelji objavljene istine, plaćali visoku životnu cijenu, a nasilnici nad njihovim savjestima očitovali su svoju isključivost koja ne pokazuje niti priznaje objektivnu istinu. Takvom evanđeoskom čistom istinom bio je nadahnut i franjevački klerik fra Julijan koji je vlastitom krvlju posvjedočio svoju vjeru u Krista Gospodina. Na zgarištu njegova tijela očituje se oganj mržnje koja u konačnici ne može pobijediti. Nju nadvladava ljubav žrtve koja sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. (1 Kor 13,7)

Fra Julijan (Berislav) rodio se 23. srpnja 1923. u Tomislavgradu – na dalekovidnim prostorima duvanjskog polja gdje iznad oranica i livada nebom kruže jastrebovi i vrebaju na svoj plijen. On je tu kod časnih sestara milosrdnica svršio pučku školu i 1935. pošao u franjevačko sjemenište na Širokom Brijegu, glavnom odgojnom zavodu hercegovačkih Hrvata katolika. Nakon šestoga razreda gimnazije 24. lipnja 1941. stupio je u novicijat obukavši franjevački habit u svome rodnom gradu koji je u to ratno doba disao razmjerno ograničenom slobodom. 

Godine 1944.počeo je studirati bogoslovne nauke u Mostaru koji je zbog ratnih zapletaja morao naskoro napustiti. Krenuo je prema sjeveru i teško se probijao kroz ratom ugroženu Bosnu na putu do Zagreba. Glavni hrvatski grad bio je u to vrijeme prava rojnica mnogobrojnih izbjeglica koje su se spremale na put prema Austriji. Početkom svibnja 1945. priključio se nepreglednu mnoštvu koje je bježalo prema zapadu. Nakon što su ih Englezi predali u ruke komunista, vraćeni su nazad preko Krapine. Komunisti su fra Julijana zatvorili u franjevački samostan u Krapini u društvu hercegovačkih franjevaca fra Metoda Puljića i fra Darinka Mikulića. Uskoro su ih bez sudbenoga procesa likvidirali. U noći – koja je zaštitnica lopova i razbojnika – između 4. i 5. lipnja odveli su ih iz samostana i na putu nakon mučenja napokon strijeljali. Tjelesa su im bacili u jamu u Maclju. U toj masovnoj grobnici dijele tragičnu sudbinu s tisućama drugih Hrvata mučenika ubijenih i zatrpanih u tom gorju. 

Sva trojica krapinskih mučenika ubrajaju se u svjedoke vjere s biljegom neprolaznosti. Njihove žrtve nisu našle odjeka u dušama fanatiziranih bezbožnika koji su se zalagali za lažnu ideologiju. Komunistički krvnici ne samo da su ubijali ljude nego su razarali i otuđivali i kulturne vrijednosti do kojih su došli. Ipak, ostali su samo prazna ljuska uginula cvrčka (Viktor Vida). A pod pepelom ugašenih tjelesa ovih ubijenih franjevaca tinja neugasiva kršćanska ljubav koja se, pročišćena njihovim mučeništvom, pretvorila u zbilju vječnoga života. Njihove žrtve cijena su naše narodne slobode.

Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.