POBIJENI FRANJEVCI: fra Julijan Kožul (1906.-1945.)

objavljeno u: POVJESNICA | 0
 U lipnju 1941.posjetio me je u Mostaru fra Julijan Kožul i zamolio da ga zamijenim za mjesec dana kao župnika u Drinovcima jer je on želio poći na godišnji odmor. Rado sam se odazvao njegovoj molbi te u srpnju i kolovozu kao dušobrižnik djelovao u njegovoj župi nakon dovršenih bogoslovnih nauka. To je bilo moje prvo i jedino žup no djelovanje u domovini. Na 2. kolovoza otišao sam u susjednu župu u Gorici gdje se užurbano pripremalo za sutrašnju proslavu zaštitnika župe sv. Stjepana Prvomučenika. Mnogi župljani i njihovi uzvanici spremali su se tom prigodom za ispovijed. Nazočni biskupov savjetnik dr. fra Leo Petrović obdario me je ovlastima ispovijedanja pa sam mogao udovoljiti toj njihovoj potrebi. 

Fra Julijan, krsnim imenom Jure, rođen je 10. travnja 1906. u Ljutom Docu, selu na rubu Mostarskog Blata, iza leđa brda Trtle. Mjesto je bilo naseljeno još u rimsko doba što potvrđuju brojni arheološki nalazi i lijepo izrađeni stećci iz tog vremena. Plodna zemlja i ugodna klima privlačili su ljude da se nasele na tim prostorima. Njegovo rodno mjesto platilo je visok danak u krvi za vrijeme ratnih sukoba, posebno pod okrutnom vlašću komunista koji su bez milosrđa ubijali njegovo pučanstvo. 

Fra Julijan je bio poznat kao uzoran redovnik, dobar propovjednik i savjestan svećenik na svim župama gdje je vjerno služio svom narodu i povjerenim župljanima. Bio je svima pristupačan i nije se miješao u stranačke političke prepirke iako je u duši bio žarki rodoljub. Takav je ostao od svećeničkog ređenja 11. prosinca 1932. do svoga mučeničkog završetka u 39. godini života. 

DNK analiza pronađenih posmrtnih ostataka ustanovila je da je fra Julijan Kožul pokopan u masovnoj grobnici u Zagvozdu. Ta činjenica pobija tvrdnju nekih naših povjesničara i istražitelja partizanskih pokolja da je fra Julijan ubijen u Ljubuškom. Partizani nisu ni svoje mrtve prenosili u tako udaljena mjesta, a još manje bi to učinili s tjelesima svojih ideoloških protivnika i katoličkih svećenika koje su ozloglašavali. Stoga je najvjerojatnije da su ga svezana doveli do Zagvozda i ondje bacili u masovnu grobnicu. Čudna je njegova životna epopeja. Svugdje je kao svećenik savjesno obavljao svoje dužnosti, ali je u isto vrijeme bio kamen spoticanja za komunističke uhode, posebno za svoga boravka u Veljacima gdje je 1944. obavljao službu župnika. Partizanski uhoda lažno ga je optužio da je hvalio ustaše, kako to navodi fra Janko Bubalo u svojim uspomenama Apokaliptični dani (str. 120.).U istim memoarirria fra Janko piše (str. 137.) da je fra Julijan bio zatvoren najprije u Vitini u zloglasnoj tamnici »Moj dvorac«, bega Kapetanovića, gdje su Turci i njihovi muslimanski sateliti nekada zatvarali i mučili kršćane. Iza toga je u veljači zajedno sa svojim župnim vikarom fra Paškom Martincem prebačen u tamnicu u Ljubuški. Mjesni seljaci vidjeli su ih kako pješače u franjevačkim habitima s obješenim živim kokošima oko vrata (Apokaliptični dani, str. 138.). Time su ih partizanski zločinci željeli poniziti i pred narodom osramotiti. 

No, ta zlonamjerna lakrdija pretvorila se, nakon 62 godine, u neopisivo slavlje. 

Povorku s tri limena kovčega zemnih ostataka trojice ubijenih fratara – fra Julijana Kožula, fra Melhiora Prlića i fra Zdenka Zupca, koji su prethodno identificirani – tog je 7. listopada 2007. godine putu od Zagvozda, gdje je slavljena sveta misa, do Širokog Brijega pratila nepregledna kolona vozila. Oni su uneseni u širokobriješku baziliku i položeni u spomen-grobnicu s ostalim ubijenim i identificiranim franjevcima, žrtvama iz 1945. Događaj je završen 9. listopada na Širokom Brijegu gdje je svečanu službu Božju predvodio franjevački general fra Jose Rodriguez Carballo uz suslavlje 135 svećenika i nazočnost predstavnika civilne vlasti te više od deset tisuća pripadnika Božjeg naroda. Dopisnik Večernjeg lista od 10. listopada primjećuje da su vjernici raznih mjesta na ovom dugom ophodu »stajali uz putove s upaljenim svijećama i svoje ubijene fratre zasipali laticama cvijeća«. 

Pišući o našim franjevačkim mučenicima, koje sam sve (njih 66) osobno poznavao, ožive mi uspomene na naše susrete koji su nas obogaćivali i bez riječi udruživali. Danas tišina ispunja njihova radna mjesta dok uspomene na njih titraju u zraku. Osjećaji se gube u nedokučivom zvjezdanom nebu kamo je mučenik fra Julijan Kožul otputovao ogrnut bijelim plaštem pobjede.

Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.