POBIJENI FRANJEVCI: fra Jakov Križić (1893.-1945.)

objavljeno u: POVJESNICA | 0

Fra Jakov je bio tipičan primjer redovnika starih strogih nazora i uglađenih suvremenih manira. U društvu je zračio uljudbenom pojavom i pristupačnim govorom. Prodornim očima ponirao je u srca svojih subesjednika i osvajao ih za svoje namisli. Nosio je velike i lijepo uređene brkove kao stari »ujaci« koje je Ivo Andrić majstorski opisao u svojim djelima. Bio je nepatvoreni Duvnjak jasnih pogleda na život i snalažljiva duha u viziji planiranih akcija za budućnost. Resila ga je čistoća duše i tijela te točno isplaniran program na svim postajama svećeničkoga djelovanja. U narodu je uživao glas svetog i veselog redovnika svećenika.

Podrijetlom je iz Roškog Polja smještena na obroncima visokih planina koje razveseljuju njegove stanovnike i čeliče njihove karaktere. Oštra klima njegova rodnog mjesta nije bila pogodna za plodne usjeve koji bi im osigurali pristojan životni standard pa su njegovi stanovnici bili pri siljeni na iseljavanje i pečalbu. Time je selo izgubilo mlađi naraštaj koji, istina, u nj navraća, ali ne ostaje. Epidemične bolesti prorijedile su ostatak pučanstva, a ratovi su prepolovili mjesnu župu sv. Ivana Krstitelja.

Fra Jakov (Ante) rođen je u selu Krnjinu 26. rujna 1893. u jednom od sedam naselja Roškoga Polja. Ovdje je svršio četiri razreda pučke škole i 1907.pošao u sjemenište na Široki Brijeg koji ga je izgradio u pobožnog mladića spremna za redovnički život. U franjevački novicijat na Humcu stupio je 19. kolovoza 1913. Tada je krsno ime Ante zamijenio redovničkim fra Jakov. Pod novim imenom pronio je rodu glas odlikujući se svetošću života i nehinjenim redovničkim vladanjem. Nakon dovršenih osam srednjoškolskih razreda na Širokome Brijegu bogoslovne studije dovršio je uMostaru gdje je 7. listopada 1917. ređen za svećenika.

Kroz dvadeset i šest godina djelatnog svećeničkog života vjerno je radio na raznim mjestima Hercegovine kao kateheta, župni vikar i župnik, uvijek veseo, raspoložen i poslušan bez prigovora. Lako se uključivao u novu sredinu koja ga je objeručke prihvaćala kao uzornog svećenika, vrsnog propovjednika i dobrog organizatora.

Partizani su ga u javnim glasilima žestoko napadali kao svećenika i ideološkoga protivnika. Ubili su ga više zbog njegova ugleda u narodu nego kao protivnika njihova sustava i marksističkih nazora na svijet.

Odveli su ga 9. veljače 1945. iz župnog stana na Čitluku i u blizini mjesne crkve Krista Kralja ubili. Nakon kraćeg vremena vjerni župljani našli su njegovo izmrcvareno tijelo i dostojno ga pokopali na čitlučkome groblju Podadvor. Poslije njegova pogreba narod je bio ustrašen jer je očekivao partizansku odmazdu koja je uvijek bila nemilosrdna i krvava. Hvala Bogu, to se ipak nije dogodilo. A fra Jakov je bio svakomu milosrdni Sarnaritanac koji je uvijek spremno nasljedovao svoga Učitelja. Bio je čovjek bez maske na licu iza koje su se skrivali gromovnici novoga poretka.

Unatoč progonima i mučenjima glavnina katolika ostala je nepokolebljiva u vjeri i borbi za svoja osnovna životna prava te se nije dala ušutkati zatiračima slobode. Među takve borce ubrajao se i fra Jakov Križić, vjeran sljedbenik svetoga Franje iz Asiza. Naprotiv, samo mali broj slabića uključio se u komunistički ustroj koji je bez milosti lomio ljudske živote i slao ih u vječnost. Marksistički bezbožnici zaboraviše da sve živo na zemlji umire i da se svaki čovjek poslije smrti mora suočiti s vječnim Bogom na ročištu pravde na kojemu se donose presude za sva vremena.

Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.

Odgovori