POBIJENI FRANJEVCI: fra Grgo Vasilj (1886.-1945.)

objavljeno u: POVJESNICA | 0

Vedre naravi i razgovorljiv fra Grgo je uvijek ugodno zabavljao društvo. I kao radnik bio je marljiv i ustrajan u poslu. Posjedovao je darežljivo srce koje se otvaralo prema potrebnima, prognanima i siromašnima. a njegova samaritanska ljubav očitovala se na svim stajama njegova redovničkoga  svećeničkog života, posebno za njegove službe samostanskog poglavara (1934.- 1937.)u Mostaru uoči Drugoga svjetskog rata kada je po drugi put kao gvardijan (1943.- 1945.)u istom samostanu hranio mnogobrojne izbjeglice koji su masovno hrupili u grad na Neretvi pred naletom komunista s istočnih strana Hercegovine. U to područje bila je uključena  naša domovina koja je pod komunističkom strahovladom gutala gorku sudbinu ropstva.

Rođen je 13. ožujka 1886. u Međugorju i pod imenom Jozo kršten u crkvi svetoga Blaža u Gradnićima. U tom selu – na sjeverozapadnoj uzvisini Brotnja – svršio je četiri razreda pučke škole jer se njegovo rodno mjesto Međugorje odijelilo od Gradnića tek 1892. i naknadno izgradilo školsku zgradu. Roditelji su ga 1899. poslali u franjevačko sjemenište na Široki Brijeg gdje se kao sjemeništarac lako uklopio u novu franjevačku sredinu. Kao devetnaestogodišnji mladić stupio je (1905.)u novicijat na Humcu gdje je donio konačnu odluku o prihvaćanju pravila asiškoga svetca o redovničkom življenju. Gimnazijsko školovanje s velikom maturom završio je na Širokome Brijegu, a godine 1909. počeo bogoslovne nauke u Mostaru i nastavio ih u Paderbornu (Njemačka) gdje je 7. travnja 1911.zaređen za svećenika.

Nakon povratka u Hercegovinu proveo je tri desetljeća u dušobrižništvu na raznim župama Mostarske biskupije i u isto vrijeme obnašao važne dužnosti u svojoj provinciji. Sa svećeničkim zanosom nosio je teret svoga poziva. Nastojao je duhovno izgrađivati zapušten narod i pomagati mu u kušnjama i teškoćama života. To su bila sudbonosna vremena ideoloških zabluda i nacionalnih sukoba koji su pod beogradskim hegemonizmom i komunističkim terorizmom završavali nesmiljenim progonima, nesnošljivim tamnicama i smrtnim kaznama. Pod nasrtajem tih podzemnih sila bile su ugrožene sve kršćanske i nacionalne vrjednote ljudskoga poslanja na zemlji.

Fra Grgo je bio poznat ne samo u svom rodnom Međugorju nego i diljem Hercegovine kao ekonom, administrator i dobrotvor. Pred završetak Drugoga svjetskog rata pod nadiranjem komunističkih horda s istoka Mostar je poplavio nepregledan val izbjeglica koje su tražile utočištei sklonište u franjevačkom samostanu. Gvardijan fra Grgo objeručke ih je primio i za njih se brinuo. On je na vrijeme opskrbio samostan hranom za stotine beskućnika koji su tražili smještaj u okrilju njegove dobrote. U njemu je stalno tinjala sveta iskra ljubavi prema bratu čovjeku. S krčagom pića i posudom hrane znao je osobno poslužiti obespravljene.

Crveni zlikovci ugušiše mu posljednji dah života i živa ga baciše u nemirne vode Neretve, što jasno govori o počinjenoj zloći i izgubljenoj pravdi. »Grob« mu je prekriven vječnom šutnjom počinjena zločina dok se njegovi ubojice izgubiše u jazbinama zaborava. Stradao je kao ponižen rob iz Neronova vremena jer je pripadao »reakciji« koju je trebalo uništiti. U njegovoj okrutnoj smrti zrcali se naša narodna tragedija koja se u vihoru povijesti svršetkom dvadesetoga stoljeća pretvorila u neslućenu slobodu.

Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.