POBIJENI FRANJEVCI: fra Darinko Mikulić (1919.-1945.)

objavljeno u: POVJESNICA | 0

Mučeništvo je odlika velikih duša, čvrstih karaktera i prekaljenih vjernika koji su tijekom kršćanske povijesti preporodili svijet. U takvu skupinu junaka ubraja se i mladi franjevac hercegovačke provincije fra Darinko Mikulić, žrtva komunističkog bezumlja. Bio je školski kolega i prijatelj mučenika fra Luje Milićevića. Obojica su se odlikovali svetošću života, duševnim sposobnostima i redovničkom skromnošću. I jedan i drugi završili su svoj mladi život nasilnom smrću – jedan u vojničkim rovovima u Sloveniji, a drugi u mračnoj utrobi maceljske jame u Hrvatskoj.

Istina, smrt je prirodna pojava svega što živi na zemlji pa i ljudi, njezinih upravljača. Ona je jedina stvarnost koja nema alternative. Njezin tijek može biti ubrzan bolestima, prirodnim katastrofama i ljudskim zahvatima zloće i krvoprolića, uz njih su uvijek prilijepljene negativne oznake, kao što je prema svetopisamskim izvješćima obilježen Juda Iškariotski, stalno noseći naziv »izdajica« Isusa Krista. Znamo da je završio samoubojstvom objesivši se o vlastiti konopac. A lica naših mučenika s vremenom se gube kao sjene u zamagljenim daljinama dok njihovi svijetli primjeri ostavljaju neraspadljive uspomene za buduća pokoljenja.

Mladi idealist fra Darinko potječe iz mjesta Kočerina, poznatog po nadgrobnoj ploči Vignja Miloševića iz petnaestog stoljeća (1404.). Rođen je pred Božić, 16. prosinca 1919. u Podkraju, jednom od razbacanih naselja na kamenitu prostoru brda Vranića. Kršten je u mjesnoj crkvi pod simboličnim imenom Bože. Nakon dovršene temeljne izobrazbe u rodnom selu pošao je u sjemenište na Široki Brijeg 1931. i u njemu se, kroz šest godina, posve udomio. Privlačili su ga razigrani đački život, franjevačka susretljivost i društvena aktivnost. S lakoćom je završio srednju školu, položio ispit zrelosti i 1942. preselio se u Mostar da bi studirao bogoslovne nauke. Nakon tri godine, 22. kolovoza 1943., tu je zaređen za svećenika. Pogođen ratnim razaranjima grada, nakon ređenja, otputovao je u Zagreb ne bi li našao sigurnije utočište života i dovršio studij teologije.

Nekoliko dana prije svršetka rata napustio je Zagreb i krenuo prema zapadu. Englezi su ga zajedno s drugima izručili komunistima i u kolonama smrti stigao je u povijesni grad Krapinu u Zagorju, u blizini nalazišta ostataka prethistorijskog čovjeka. Zatvoren je u franjevački samostan. Nadao se da će tu naći mir, ali ga se partizanski najamnici nisu okanili pa su ga zajedno s drugima između 4. i 5. lipnja 1945. odveli u noć, a noć je najbolja zaštita lopova i razbojnika. To su vjerojatno bili domaći doušnici koji su spremno izvršavali Judinu ulogu.

Neprotumačiva je odiseja hrvatskog naroda i naših franjevačkih stradalnika iz tih apokaliptičnih dana hrvatske povijesti. Stradali su na raznim stranama svijeta bez međunarodne zaštite. Njihove masovne grobnice redaju se od Hude jame, Jazovke i Ovčare do Macelja, gdje je fra Darinko završio zemaljsko putovanje udišući miris zagorskih polja kroz koje je posljednji put prošao pod nadzorom komunističkih ubojica. Grob mu je otkriven tek nakon Domovinskog rata prema samostanskom ljetopisu koji svjedoči njegovu nazočnost u Krapini.

Stasit i zamišljen fra Darinko je zauvijek iščezao iz vida samostanskog osoblja. U 26. godini života u mračari maceljske jame, koja krije njegove tajne i tajne tisuća drugih masakriranih žrtava, prekinut je fra Darinkov nedosanjan mladenački san. No, njegove su se tajne iza smrti rasplele pred prijestoljem Svevišnjega jer je plaća grijeha smrt, a milosni dar Božji je vječni život u Kristu Isusu, našemu Gospodinu (Rim 7, 23), uvjerava nas apostol sveti Pavao, najveći i najpoznatiji kršćanin svih vremena.

Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.