POBIJENI FRANJEVCI: Fra Bono Jelavić (1898.-1945.)

Učenik sam dvojice krvne braće franjevaca, jednoga u gimnaziji na Širokom Brijegu i drugoga u bogosloviji u Mostaru. To su bili fra Bono i fra Ante Jelavić koji su zračili dobrotom, izobrazbom i franjevačkom karizmom. Fra Ante je bio tipičan samostanac koji samostan nije nikada napuštao od novicijata do smrti 18. siječnja 1957. Umro je u 76. godini života na Širokom Brijegu dok je fra Bono pripadao društvenijim slojevima, odjeven elegancijom i visokim uljudbenim ponašanjem koje je proširivalo krug njegovih prijatelja i suradnika. On je te kvalitete posvjedočio kao odgojitelj, profesor i župnik. Plodove svoga znanja znao je prilagoditi raznim slojevima ljudi koji su u njemu gledali pravog sljedbenika svetoga Franje iz Asiza. U dušobrižništvu je djelovao kao župnik u dvije župe, u Međugorju i Vitini. Svoj dušobrižnički rad i svećeničko poslanje upotpunjavao je glazbom i pjesmom kao nadaren glazbenik. No, živio je u zloslutnim vremenima prepletenim zločinstvima, zlostavljanjima i pokoljima. 

Fra Bono (Ivan) rođen je 17. studenoga 1898. u pitomim predjelima sela Veljaci koji južnim rubom graniče s Dalmacijom. Plodno polje i obradivi brežuljci rađaju svim poljodjelskim kulturama tim više što je selo isprepleteno kanalima za natapanje. U rodnom selu – 17 godina mlađi od brata fra Ante – svršio je četiri razreda pučke škole i 1910. pošao u sjemenište na Široki Brijeg koje je nakon šest razreda gimnazije ostavio i 10. svibnja 1916. stupio u franjevački novicijat na Humcu. Kroz godinu dana uživao je u blagoj klimi rodnog podneblja i udarao temelje svojem budućem redovničkom i svećeničkom životu. 

Bogoslovne nauke studirao je u Mostaru i nastavio u Beču. Nakon dovršenih godina bogoslovlja 14. srpnja 1923. zaređen je za svećenika. Kao novoređenik bio je nekoliko godina (1924. – 1930.) vjeroučitelj u Mostaru gdje se u isto vrijeme pripremao za konačne doktorske ispite koje je položio na sveučilištu u Ljubljani i 5. ožujka 1932. doktorirao iz bogoslovnih nauka. Kroz devet godina (1930. – 1939.) predavao je vjeronauk i latinski jezik na klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu. U isto vrijeme bio je upravitelj konvikta koji je vidno osuvremenio i poboljšao životne prilike tamošnjih gojenaca. 

Završnica njegove životne djelatnosti odvijala se kroz četiri godine (1940. – 1944.) na župi u Vitini gdje sam osobno uživao njegovo gostoprimstvo za ljetnih odmora. Bilo je to pravo uživanje živjeti u sjeni plemenita svećenika i pravog subrata s dugogodišnjim iskustvom rada iz kojega su izvirali nepresušivi izvori dobrote i svetosti. Ovdje je fra Bono kao župnik stjecao prijatelje i štovatelje koji su ga cijenili zbog njegove vjerske djelatnosti i nacionalne otvorenosti. Ali imao je i podmuklih neprijatelja okupljeniih u partizanskim ćelijama koji su ga svojim spletkama nastojali ocrniti i konačno uništiti. Teško je obolio i tjelesno posve oslabiotako da je jedva mogao udovoljavati svojim dužnostima. Bolovao je od upale bubrega i stalno krvario u čemu mu ni liječnici nisu mogli pomoći. 

Uto vrijeme sveopće pometnje duhova nastojao se spasiti odlaskom u sigurnija mjesta boravka. Vitinu je ostavio u listopadu 1944. i pred nadiranjem partizana iz Dalmacije uputio se kroz brdovite gudure prema sjeveru. Kako se putom probijao, ostat će zauvijek tajna. Na putu do Hrvatske vjerojatno je upao u partizanske mreže iz kojih se nije mo gao osloboditi jer se u svibnju 1945. njegov. Boravak spominje u Turopolju, a malo kasnije je u Velikoj Gorici izdvojen od ostalih i najvjerojatnije tu negdje i ubijen. Tako je prestalo kucati plemenito srce neporočna franjevca i dostojanstvena svećenika. 

Iza njega je ostala golema ljubav i muk duge patnje u besanim noćima (Luka Brajnović). Fra Bonine rane konačno suzacijeljene u nebu melemom Božje prisutnosti, a kod njegovihubojica otvorile su se nove rane zbog Božje vječneodsutnosti.

 

 

Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.