POBIJENI FRANJEVCI: fra Augustin Leopold Zubac (1890.-1945.)

objavljeno u: POVJESNICA | 0

U suvremenoj globalizaciji svijeta gubi se narodni identitet brojčano malih naroda prepuštenih osvajačkim prohtjevima brojnijih i jačih. A za ciljeve narodne samobitnosti upravo su ti malobrojni narodi pridonijeli bezbrojne žrtve na oltar domovine. Takvu ljubav prema rodnoj grudi iskazivali su i Hrvati kroz stoljeća svoje krvave prošlosti boreći se protiv tuđinskih uljeza i padajući na braniku njezine slobode. Domovina takve junake ne zaboravlja nego im podiže spomenike i čuva na njih uspomenu za buduće naraštaje.

Mnogi od tih boraca i branitelja stradali su na križnim putovima – od Bleiburga do rumunjske granice – na kojima nisu susretali sućutnu Veroniku da im obriše iznakažena lica i time olakša životni križ, simbol Kristova križa, prepoznatljiva u životu njegovih sljedbenika. U takvu skupinu stradalnika ubraja se i fra Augustin Zubac, zagonetan hercegovački franjevac koji je šutnjom nadvladao sve nepogode života.

Rođen je 9. prosinca 1890. u vinorodnoj Paoči, u središtu Brotnja, koja svojom plodnošću podsjeća na Slavoniju iako se nalazi u krševitoj Hercegovini. U rodnom mjestu svršio je pučku školu i kao trinaestogodišnji dječak 1903. pošao u gimnaziju na Široki Brijeg gdje je primljen u franjevačko sjemenište koje je bilo uzdržavano žrtvama obitelji sjemeništaraca i novčanim prinosima Hercegovačke franjevačke provincije sa sjedištem u Mostaru. Kao zreo mladić 1909. pošao je u novicijat na Humcu i nakon jednogodišnje kušnje odredio se za franjevački red. Bogoslovni studij svršio je u Mostaru gdje je 11. listopada 1914. ređen za svećenika.

Cijeli svećenički život – trideset godina – proveo je na Širokome Brijegu kao župni vikar u mjesnoj župi, upravitelj električne centrale i profesor na klasičnoj gimnaziji, tom duhovnom središtu i kulturnom rasadištu hercegovačkih Hrvata katolika. Na gimnaziji je niz godina (1916. – 1930.) predavao matematiku. Ova egzaktna nauka zadirala je u njegov mentalni sklop života i on ju je u šturim formulama prenosio na učenike prema kojima je bio suzdržan. Svojom ozbiljnošću odavao je duh starozavjetnih pustinjaka koji su se posebnom pokorom posvećivali Bogu i svojim trapljenjem poticali druge na održavanje sinajskih zakona.

Pred nadiranjem partizanskih vojničkih postrojbi sa zapada prema Širokome Brijegu u njemu se probudio strah nad njihovom krvavom osvetom. Stoga je početkom veljače 1945. s četvoricom drugih franjevaca napustio samostan na Širokome Brijegu i sklonio se u brdske vrleti Mostarskoga Graca nadajući se boljoj zaštiti pred bezočnim nasrtajima osvetnika. Tu su našli župnog vikara fra Zvonku Grubišića. Ali, već drugi dan, 6. veljače, partizani su ih pronašli i sve ih u jednom naletu pobili. Tako se njegova životna svijeća strijeljanjem zauvijek ugasila. Nadolivenim uljem mučeništva pretvorila se u neugasivu luč na nebesima. Prijenosom njegovih posmrtnih ostataka 1971. u crkvu na Širokome Brijegu ona nad posebnom grobnicom tinja vječnim svjetlom kao svjedok njegova mučeništva.

Fra Augustinova neponovljiva šutnja zračila je proživljenom vjerom i svetačkim življenjem bilo u skromnoj samostanskoj sobici, bilo kod služenja svetih misa ili za katedrom profesorskih nadahnuća pred svojim učenicima. Svagdje je lebdio duh njegove pobožnosti, redovničke skromnosti i predanosti u Božju providnost. Njegovom nasilnom smrću iz franjevačke je zajednice nestao patnik, mistik i svjedok katoličke vjere koju su komunistički razbojnici nastojali uništiti, no ona je nadživjela sva povijesna iskušenja i njezine svjedoke obdarila Kristovim kraljevstvom vječnoga mira i nepobjedive pravde.

 

Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.