POBIJENI FRANJEVCI (1): fra Stjepan Naletilić (1907.-1942.)

objavljeno u: POVJESNICA | 0

Dvadeseto stoljeće obilovalo je doušnicima i izdajicama koji su milijune ljudi poslali u nasilnu smrt. Kao na tekućoj vrpci nicali su plaćeni Efijalti i kvislinzi koji su u bescjenje prodavali svoje poštenje i baštinili sinekure te ucjenjivali lakovjerne koji su svršavali u prirodnim jamama i iskopanim rovovima. Stotine milijuna ljudi završili su svoj životni put nasilnom smrću kao nikada prije u povijesti svijeta. Izgubili su se u sjeni prošlosti i otputovali u neizmjerna prostranstva neba. Među takve izgubljene i silom nastradale ubraja se i fra Stjepan Naletilić, umoren u 35. godini života. Umro je sličnom smrću kao i njegov imenjak sv. Stjepan Prvomučenik, kojeg su ubili rimski bogovi s dvostrukim licem.

Rođen je 1. studenoga 1907. u Lisama koje su postale dio naselja Oklaja, područne crkve župe Uznesenja BDM na Širokome Brijegu. U nj je mali Nikola zurio kao u delfijsko proročište i na njemu pohađao pučku školu te dovršio  srednjoškolsko obrazovanje. Bogoslovne nauke studirao je u Mostaru (1930.-1933.) gdje je 5. studenoga 1933. ređen za svećenika. Nakon svećeničkog ređenja nastavio je teološke studije u Fribourgu (Švicarska). Godine 1935. vratio se u Hercegovinu na raspolaganje Upravi provincije koja ga je poslala u dušobrižništvo kao župnog vikara na Humac, a nakon godinu dana u istom svojstvu u Tomislavgrad. Posljednje tri godine života proveo je kao župnik duvanjske župe Presvetog Srca Isusova u Kongori. Iako su to mjesto štitili bokovi brda, u davnim vremenima Rimljani su ga više puta pregazili i spalili. Mjesto je izloženo udarcima kontinentalne klime koja je uz škrto tlo silila stanovnike na iseljavanje. No, ono je ponovno oživjelo dobrom zaradom i novčanom potporom iseljeništva što ga je obogatilo.

Fra Stjepan je došao u Kongoru 1939. kada je već bjesnio Drugi svjetski rat. To je bilo neizvjesno i tjeskobno vrijeme u kojem je njegove župljane i prekaljene katolike samo vjera umirivala i držala na okupu. Tom vjerom i nadahnutim propovijedima župnik ih je tješio u crkvi i s njima dijelio životna iskušenja dok su ga okolni Srbi nastojali onemogućiti u njegovim plemenitim akcijama.

Velikosrpski četnici-partizani odveli su ga iz župnog stana u noći 19. na 20. svibnja 1942. i ubili kod sela Zanagline na kupreškom polju. S njime je stradao i njegov pratitelj Gojko Penavić iz poznate obitelji na Lištici. Taj ugledni i poznati javni radnik širokobriješke zajednice tragično je završio svoj godišnji odmor koji se pretvorio u mučeništvo.

Pričalo se da su krvoločni četnici-partizani razapeli fra Stjepana između stabala dviju bukava i ognjem zapalili njegovo tijelo. Tako je kao zapaljena baklja otputovao u vječnost. Bio je prva žrtva među 66 hercegovačkih franjevaca koji položiše svoje živote za Boga, vjeru i domovinu. Zemlja je usisala fra Stjepanovu krv i obogatila se njegovom žrtvom. Iz neprijateljskog osinjaka siktala je mržnja i pokosila novu nevinu žrtvu dok su himbeni Pilati prali ruke u svome kukavičluku.

Fra Stjepan je bio razgovorljivi veseljak koji je unosio veselje i stvarao ugodan ugođaj u društvu. Nikad nije skrenuo sa zacrtanih međaša koje je izgradio još u novicijatu (1926. – 1927.). U kratkom svećeničkom djelovanju ostavio je sliku vrijedna djelatnika i prijatelja svih ljudi koje je u životu sretao, stoga iznenađuje njegov tragičan svršetak i zvjerski postupak krvnika s kokardom i petokrakom zvijezdom na čelu.

Gutajući svoju bol (Kranjčević), otputovao je prema zvijezdama da se nastani u vječnom kraljevstvu Boga Abrahamova i svih drugih preminulih pravednika.

Izvor: Častimir Majić: U nebo zagledani, 2011.

Odgovori