PLANINSKA NASELJA NA PODRUČJU ŽUPA SEONICE I KONGORE

objavljeno u: NOVOSTI | 0

Brojne hercegovačke obitelji napasale su svoja stada na duvanjskim planinama. Rijetki su ostali do danas. Stoka se pješice izgonila iz Hercegovine preko Gruda Batina i Posušja do Rakitna i dalje na planine Ljubušu, Vran, Blidinjsko jezero, Lib. O načinu života stočara u planinskim naseljima iscrpno je i pouzdano na temelju vlastitog uvida pisao Jovo Popović 1930-ih godina, kada se živjelo u dlaku isto kao i prije sto ili dvjesto ili više godina. Kako je izgledao pastirski radni dan na Poljima oko Blidinjskog jezera piše Popović: “Stočari ovih naselja izgone sitnu stoku na dnevnu pašu u planinu i obnoć je vraćaju svojim stanovima u Polje. Goveda i konje drže stalno na planini preko cijelog ljeta. Čim posvršavaju poljske poslove puste ih u planinu bez čobana i obilaze s vremena na vrijeme radi nadzora i radi seljenja. Isto tako izgone svoja goveda i konje na planinu Muharnicu stanovnici sela Doljana.”

O životu hercegovačkih nomada zabilježeni su vrijedni podatci u sačuvanim izvješćima s pastirskih pohoda makarskih i bosanskih biskupa duvanjskom kraju. Oni svjedoče da su planinske naseobine nerijetko bile vrlo brojne te da su neki žitelji ostajali u planini tijekom čitave godine. Neki su osim toga i zastalno, čitavi život, ostajali na stajskim imanjima. Prvi biskup koji se penjao k pastirima na Ljubušu bio je fra Marijan Lišnjić god. 1671. Tu je pronašao pastire koji tu ljeti napasaju svoja stada. Imali su čak svoga posebnog kapelana koji je ljeto provodio s njima. Zvao se fra Ante Ripčanin. Već sama činjenica da su imali svoga vlastitog svećenika govori o brojnosti pastira na tim planinama. I biskup don Nikola Bijanković posjetio je pastire god. 1710. Izvjestitelj kaže kako je pohodio siromašne planinske kolibe na Ljubuši, u Slanim docima, na Svinjači: krstio je sedmero djece i krizmao 327 osoba. Biskup don Stjepan Blašković također je 1735. bio na planini; spominje Polja, Badnje, Barzonju, Svinjaču. Izvjestitelj piše kako su pastirske kolibe bile vrlo siromašne, pokrivene korom od drveta. U njima su držali sir, maslac i druge potrepštine. Kako nije bilo dovoljno mjesta u kolibama, biskup je noć proveo vani na otvorenom, dok je čitavu noć padala kiša.

I u sačuvanim maticama župe Duvno nailazimo na neke zanimljive podatke o nomadima u planinskim naseljima. Neki su u planini boravili tijekom čitave godine o čemu svjedoče krštenja njihove djece u duvanjskoj župi i tijekom zimskih mjeseci. Drugi su opet zimu provodili u Hercegovini. U Kongoru su doselili Galići iz Vinjana kod Posušja, koji su tu imali svoje imanje. U Potkosama su živjele obitelji Pinjuh, Kukavica, Stojić i Leko,doseljene uglavnom iz okolice Čitluka ili Imotskog. Obitelj Lončar još uvijek ima staje na Ljubincu na planini Ubu, iznad sela Crvenica. U matici krštenih župe Seonice ubilježena su krštenja dvoje djece, Pere i Anđe Lončar, godine 1899. Na planini Vranu boravile su obitelji Penava, Perić i Šarac, a u Grlima iznad Kongore obitelji Čuljak i Andabak  te vjerojatno obitelj Zadro iz Mamića kod Mostara.

Izvor: Robert Jolić: , „Život i smrt u Duvnu, 2006.