SJEĆANJE: Pismo mome djedu

objavljeno u: NOVOSTI | 0

Dragi djede, sutra je 17. rujna, druga godina otkad te Bog uzeo k sebi. Kao da sam ti jučer pisao za prvu godišnjicu, jako brzo je prošlo. Obećao sam sam sebi da ću ti svake godine napisati pismo, da te obavijestim o svemu što se ovdje dolje događa, jer si uvijek morao imati sve informacije o svemu. Jedna stvar je ostala ista baš kao i prije, a to je ona da mi jako fališ i da je i dalje velika praznina u “staroj sobi” otkad tebe nema. Fali mi tvoj humor, tvoje priče, igranje karta, fali mi da me upitaš čašu vode.. Nekako čovjek u dubini duše misli i valjda je normalno da razmišlja da je sve prolazno, ali što god više vremena prolazi ja te se sve više i sjećam, i razmišljam o tebi. Evo, Bog je valjda tako htio da sutra na tvoju drugu godišnjicu smrti, ja polažem svoj zadnji ispit na preddiplomskom studiju, zadnji ispit prije diplome koju sam u svome završnom radu i posvetio posebno tebi, i za koju si me ti najviše i motivirao i za koju vjerujem da si ti najsretniji. Vjerujem da sve gledaš i pratiš odozgo, i da si ponosan i na mene i našu cijelu obitelj. Vjerujem da si ponosan na ono što si ostavio iza sebe, i dalje se sjećam tvojih zadnjih riječi koje si mi rekao i držim ih se. I dalje se trudim ponašati i živjeti onako kako si me ti naučio. Zbog tri stvari mi je i dalje žao što ih nisam doživio za tvog života. Prva je što nisam bio s tobom kad si se pozdravio sa svima nama, a to jutro sam te pitao: “Djede kako si? Danas igra Hajduk, ali ostati ću kući ako se ti ne osjećaš dobro?”. Ponosno si mi odgovorio da se dobro osjećaš i da te ništa ne boli, i da će ti moja majka napravit uštipke onakve koje si najviše volio i da jednostavno ne postoji razlog da ti bude loše. Povjerovao sam u to, iako znam koliko ti je bilo teško ali si to vješto skrivao od svih nas. Po povratku kući saznao sam da si nas napustio, nisam pustio suzu do kuće. No kad sam vidio onoliko ljudi ispred kuće i u kući, jednostavno se nisam mogao suzdržati, krivio sam sebe što nisam bio tu, i nikad to neću prežaliti. Druga stvar koju sam ti obećao napraviti je da ću ti snimiti tvoju pjesmu “o Martinu Markiću” koju si uporno prepričavao i pjevao svima onima koji bi prešli prag naše kuće, i svi oni bi je ponosno slušali i divili se. Drago mi je da si to imao priliku uraditi i pred mojim prijateljima i kolegama prije par godina, zanimljivo je osjećati se ponosno dok upoznaješ starca sa svojim prijateljima, bez imalo ustručavanja i bez imalo stida. Ja sam ponosan na tebe što se nikad u tvom društvu nisam osjećao tako. Obećao sam ti da će tu pjesmu moj prijatelj i snimiti i odgusliti i da ćeš je moći slušati, ali prebrzo si nas napustio, neočekivano. No nisam na to zaboravio, prošli tjedan smo pustili glasovni zapis od prije par godina kad si nam pjevao pjesmu i sastavili je i snimili, vjerujem da si ovdje da bi ti bilo neizmjerno drago. S ovim tekstom ću i objaviti tu pjesmu. I treća stvar, zbog koje mi je možda i najviše žao i na koju nisam mogao utjecati je ta, što ću uskoro obraniti svoj završni rad, a na mojoj obrani tebe neće biti. Ali tu si, i dalje si tu, u našim srcima, svih nas koji te vole i koje si naučio svemu u životu, i vjerujem da si ponosan na mene i sretan.
Bio si i ostao primjer radnika i poštenog i veselog čovjeka. Jedan dio teksta ću ponoviti od prošle godine, da si preživio sve ono što ja vjerojatno nikada i neću, stvarao dom od ničega i na ničemu. Da kažem da me nisu odgojili roditelji nego ti, uvrijedio bi ih, ali u neku ruku je tako.

Hvala ti na svemu, hvala ti što svog uzora u životu nisam trebao tražiti dalje od kuće, jer sam ga imao tebi, u “mladom” starcu uvijek nasmijanom i punom vedrine, krvavih i razderanih ruku, punih ožiljaka. Kao da si negdje u glavi imao sve zapisano što trebaš izgovoriti u kojem trenutku, za sve si imao rješenje. Ponekad se upitam kako čovjek može uvijek biti i sretan i nasmijan, a ti si to uvijek bio. Često odem do tvog groba, pozdravim tebe i baku, ispričam se s vama iako mi ne odgovarate, sve vam kažem. Počupam travu, promijenim svijeće.

Djede moj zaslužio si sve od Boga, i znam da sad uživaš na nekom boljem mjestu i da si nagrađen za svaku svoju muku u životu. Čuvaj i nama mjesto tu. I dalje je sve onako kako si htio da bude. Trava je pokošena, drva složena, Boga se moli. Ne brini se, sve što si nam ostavio i dalje stoji, jako čvrsto, sjećanje na tebe ne blijedi. Djede, mirno spavaj i voli te tvoj unuk. Nek’ ti je laka hrvatska zemlja koju si toliko volio, za koju si se borio i na kojoj si toliko toga dobroga uradio.

Počivaj u miru.

Kristijan Rezo