ODLAZE VELIČANSTVENI BAUŠTELCI!

objavljeno u: NOVOSTI | 0

Povodom smrti Joze Matića Jurčevića, koji je kao momak među prvima otišao radit na bauštelu u Švabiju, kako su naši bauštelci nazvali Njemačku. Govorio je bolje njemački od profesora njemačkog jezika. A ima je samo 4 osnovne.

Piše: Ante Matić – Borčanac

Umro je prirodnom smrću Jozo Matić Jurčević, kojeg smo odmila zvali Toma. Umro je u svojoj kući u 81 godini života. Sahranili smo ga 30. 7. u Velikoj Gorici kod Zagreba. Bilo nas je puno, tako puno da sam bio iznenađen koliko nas je došlo ispratit Jozu do vječnog počinka. Ostali su iza njega žena Đula, kćer Ružica i sin Jure, šestero unučadi i tri kuće: jedna u Borčanu, druga u velikoj Gorici i treća između Opatije i Rijeke. Iza Joze ostala su njegova braće: Cipro, Boško, Zdravko, Ante, Ilija i sestra Evka. Nitko od njih ne živi u rodnom selu Borčanu, Cipro i Jozo u Velikoj Gorici, Evka u Zagrebu, a ostala braća u Rijeci.  Tako je i kod mene. Nas petero živih i nitko o dnas ne živi u Borčanu. Tako je mesčini slučaj kod mnogih Duvnjaka. U razgovoru poslije pokopa rodijaka Joze, shvatio sam nešto što prije nisam znao, a to je istina, da je svaki naš bauštelaca, barem iz našega sela Borčana, napravio dvije kuće, a neki bogme i tri. Školovali su djecu i zbrinuli njih i unuke. Jozo je pripadao velilčanstvenoj generaciji Duvnjaka, koji su više učinili za duvanjski kraj nego prijašnjih deset generacija. Radeći na bauštalema i tvornicama stekli su znanja, pa su postali vrsni zidari, gipseri, majstori raznih zanata, obrtnici…

Od volunski kola do mercedesa, od potleušica do kuća katnica, od  kosaca, kopača, zidara,ratara, gipsera, njihovim trudom i žrtvom, njihovi potomci doguraše do inženjera, doktora, profesora, misionara…a jedan je čak do znamenitog svjetskog slikara, jedan do poznatog književnika i akademika.  

Iz ovoga sela Borčana, koje vidite na ovoj slici, prvi je Duvnjak 1960. godine prešao granicu s pasošom i otišao u Njemačku radit kod strica Kanje. Zvao se Marko Knežević Ćiletović. Njegov stric Petar zvani Kanje tamo je živio od rata. Za Kanju se nije znalo sve do 1959. godine. Svi su mislili da je stradao u ratu ili u poraću. Kako je bio u onoj hrvatskoj strašnoj vojsci, koju su partizani pobili kad se predala na bleiburškom polju, Kanje je uspio umaći u Njemačku i tamo je živio pod drugim imenom i prezimenom, kao Petar Radoš. Oglasio se da je živ tek 1959. godine i došao u svoje rodno selo Borčane. Za svaki slučaj i za svoju sigurnost, premda je bio njemački državljanin, predsjedniku Sreza Livna Jozi Bakraču darovao novi mercedes. To je prvi mercedes viđen u Livnu. Godinu dana kasnije njegov bratić Marko otišao je kod njega radit. Godinu dana kasnije  taj Ćiletović dotjerao je traktor u Borčane. Bila je to senzacija u našemu selu. Dobro se toga sjećam, strkalo se selo da vidi traktor. Bio je zelene boje. To je prvi traktor kojeg je imao jedan Duvnjak. Za  njim su krenuli mladi Borčanci i ostali iz drugih duvanjskih sela među kojima je i Ićinović iz Kovača. On je prešao granicu malo iza Ćiletovića. Tamo su u Njmečkoj radili uglavnom na bauštelama građevinske radove, kopali, šalovali, zidali, malterisali, bigovali, gipsali, i dobro zarađivali, pogotovu oni koji su radili na crno.

Njihovim odlaskom na „privremeni rad“, kako su ga drugovi nazvali,koji se otegao do penzije, vremenom i njihovim zaslugama, duvanjski kraj se preporodio. Sve je živnulo: potleušice nestadoše i pojaviše se kuće katnice, asfaltirale se duvanjske kaldrme, osvijetlila sela, zazvonili telefoni, obnovila duvanjska bazilika…

Svi su bili na dobitku, svima je bilo bolje nego njima. Mislio sam na život kao život. Daleke 1965. godine prvi put sam radio s njima na baušteli u jednom, njemačkom gradu, koji nije daleko od izvora Dunava. Bio je to težak život. Radili su od jutra do mraka, stanovali u nekim barakama, hranili su suvom hranom, slanina, luk, salama, konzerve i kruh, bila je glavna hrana i tako danima i godinama. Oni su tamo crnčili i slali ženama, a one su odgajale djecu bez očeva.Tako su rasla djeca kao da su im majke udovice. Očevi su dolatili za Božić, božićkovali i iza božićnih blagdana odlazili u tu našu lijepu tuđinu. Onda su neki počeli dovodit žene u Njemačku. Neki i djecu. No, takvi su bili rijetki.

Oni što su bježali preko granice prije njih, priča su za sebe. S njima sam bio u Australiji i Kanadi. O njima drugom zgodom. Ovoga puta pričao sam vam o sudbinama naših gastarbajtera, bauštelaca, koji su sada osmogodišnjaci, i polako odlaze u nadi uskrsnmuća jedan za drugim tamo odakle se nitko nije vratio osim Isusa Krista. Iza njih ostaje toliko toga lijepoga, dobroga i korisnoga, da ovi što ostaju mogu se ponositi svojim precima.

Na kraju, ostaje zbilja teško pojmljiva. Iseljavanje se nastavilo ovih zadnjih nekoliko godina kao nikad prije. Trista tisuća relativno mladih, školovanih i visoko obrazovanih Hrvata odselilo je u Njemačku, Irsku, Norvešku…                                       

Nadbiskup Henryk Hoser, apostolski vizitator s posebnom ulogom za župu Međugorju predslavio je trećeg dana Festivala mladih u Međugorju središnje večernje misno slavlje, a koncelebriralo mu je 689 svećenika. Izravni prijenos preko live streama Informativnog centra Mir Međugorje gledan je s rekordnih 2.258.400 jedinstvenih IP adresa.

Nakon svete mise deseci tisuća mladih sudjelovali su u procesiji s Gospinim kipom i klanjanju Isus u Presvetom Oltarskom Sakramentu, a međugorski župnik pročitao je pozdrave koje je mladima, kao i ranijih godina, uputio bečki nadbiskup kardinal Christoph Schönborn.

Na početku svoje propovijedi nadbiskup Henryk Hoser kazao je kako ”još jedan dan Festivala mladih potvrđuje što je Međugorje”. 

-Ono je mjesto susreta i spoznaje. Ne samo mjesto upoznavanja drugih sudionika, koji su došli iz brojnih zemalja svijeta, nego i upoznavanja ovog neobičnog mjesta. Naizgled nije ništa posebno, obična hrvatska, seoska župa, okružena vinogradima i zelenim brežuljcima.

Ali Međugorje je također i nešto što treba upoznati i s čime se treba susresti. Međugorje je mjesto i vrijeme, koje pokazuje nešto više od našeg svakodnevnog iskustva tamo gdje živimo, radimo i odmaramo se. Isto tako živi mladež koja je ovdje rođena, koja ovdje uči i  odavde upoznaje svijet. Vidite ih obučene u posebne majice volontera. Svi imamo iskustvo onoga što je tajna Međugorja.

Tajna Međugorja je nevidljiva stvarnost, ali intenzivna i jako prisutna. Ovo je svijet duha, svijet susreta čovjeka s Bogom. Taj se susret događa u dubini svakoga od nas. Događa se u srcu  čovjeka. Ovo jadno ljudsko srce koje „skače od radosti i shrvano je od bola“. Ovo jadno ljudsko srce bolesno i komplicirano, kao što kaže prorok Jeremija: “Podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo, tko da ga pronikne?“ (Jer 17,9), zapitao se mons. Hoser pojasnivši kako je ”ljudsko srce, pogotovo kod mladih jednako osjetljivo i na dobro i na zlo. Pogotovo kada se radi o nepravdi”. Kazao je kako su ”svi ljudi, a posebno mladi neobično osjetljivi na nedostatak pravednosti i jako pate zbog šteta koje su im nanesene. 

Ovo je nepravedno! Ovo je nedopustivo! Ovo je bolno! Ovo je štetno! Uzvikuju to mladi na razne adrese. Među primateljima vrlo često se nalaze vlastiti roditelji i odgojitelji! Mladi čovjek se bori za svoju slobodu – to je osobina mladenačkog doba. Ipak, mladež ne pozna uvijek granice osobne slobode, a takve granice postoje i moraju postojati. Jedna takva granica je i  sloboda drugog čovjeka, društvena sloboda, sloboda vjere, sloboda roditelja u odgoju vlastite djece. I takvu slobodu treba poštovati. Kao što postoje i ograničenja u cestovnom prometu, koja štite sigurnost svih sudionika: znakovi naredbe i zabrane, kazao je nadbiskup Hoser i pojasnio ” najvažnije granice, u duhu pravednosti i ljubavi” koje nam je Bog dao.

-On nam je dao deset „Riječi Života“, deset zapovjedi. One nas uče što je za nas dobro, što je loše i zato imaju oblik naredbi i zabrana: radi ono što je dobro, ne radi ono što je zlo, jasan je bio nadbiskup Henryk Hoser.

Naglasio je kako smo u praksi ”okruženi lancima grijeha” te da ”ponekad sami doprinosimo njihovom uvećavanju”, a da Bog te lance kida i oslobađa nas.

-Borba dobra sa zlom ostvaruje se u našem srcu. To ljudsko srce Bog savršeno poznaje. „Jer čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu.“ (1 Sam 16,7). Isus čita u našim srcima i poznaje naše slabosti, ali prije svega poznaje naše mogućnosti činjenja dobra. I želi nam pomoći, želi nas podržati i želi biti s nama te se čak i nastaniti s cijelim Presvetim Trojstvom u tom ljudskome srcu! Prema tome nas vodi Majka Božja i Majka naša: iz Čestohove,  iz Vilnusa, iz Lourdesa, iz Fatime, iz Kibeha i iz Međugorja, Kraljica Mira. Dopustimo Joj da nas vodi!, riječi su kojima je apostolski vizitator za župu Međugorje nadbiskup Henryk Hoser zaključio svoju propovijed. Propovijed koju je na oduševljenje mnogih svojih sunarodnjaka koji su bili u Međugorju govorio na poljskom jeziku.

U nedjelju će svetu misu u crkvi sv. Jakova u Međugorju u 11 sati slaviti sisački biskup mons. Vlado Košić, a večernju svetu misu predslavit će vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić.

Odgovori