OCI ILI OČEVI?

objavljeno u: S VRHA GRUDE | 0

    Nemalo sam bio iznenađen kad mi jedan sveučilišni profesor, kroatist, u recenziji jedne moje rasprave  predloži da se riječ oci, po njemu arhaizam, zamijeni pluralnim oblikom očevi, po njemu standardnim. Dakle, po njegovu tumačenju sintagma crkveni oci (lat. patres Ecclesiae) trebala bi glasiti crkveni očevi! Dakako, nije sporno da je u suvremenome standardnom jeziku u redovitoj upotrebi novija duga množina očevi, a kratka se množina osjeća arhaičnom i prisutna je u pjesničkim tekstovima. Tako Ivan Mažuranić pjeva:“Oci vaši rodiše se tudijer, djedi vaši rodiše se tudijer …“ Pa ipak, kratka množina oci sačuvala se i u suvremnome standardnom jeziku u nekim ustaljenim sintagmama crkvenog stila:oci franjevci, oci dominikanci, oci isusovci ... , a poglavito u ustaljenoj sintagmi crkveni oci, koja označuje kršćanske crkvene pisce i teologe u razdoblju II-VII. stoljeća. Oni se dijele na zapadne crkvene oce (Ambrozije, Jeronim, Augustin, Grgur Veliki … ) i istočne crkvene oce (Bazilije Veliki, Grgur Nazijanski, Ivan Zlatousti … ). Osim toga postoji i crkvenopovijesna sintagma apostolski oci, kojom se označuju kršćanski pisci iz postapostolskog razdoblja(I/II. stoljeće). To su izravni ili posredni učenici apostola (Klement Rimski, Ignacije Antiohijski, Polikarp Smirnski).

    Dakle, kratka množina oci, premda je u redovitoj standardnoj upotrebi potisnuta dugom, novijom množinom očevi, sačuvala se u crkvenome stilu i crkvenome nazivlju i u suvremno doba pa bi je bilo neprimjereno zamjenjivati novijim oblikom. Kako bi, u tome smislu, neobično glasile sintagme očevi franjevci, očevi dominikanci, očevi isusovci, umjesto ustaljenih oci franjevci, oci dominikanci, oci isusovci! Ili pak ustaljena sintagma crkveni očevi,umjesto uobičajene crkveni oci! Dakako, netko će priupitati, kako to da neki arhaičan oblik istodobno služi u suvremenome standardnom jeziku kao redoviti termin? Valjalo bi odgovriti da je jezik po definiciji apstraktni sustav dogovorenih znakova, a ne konkretan predmet koji može dotrajati (poput drvena stola) ili se olinjati (poput stare haljine). Tako se arhaične riječi ili oblici mogu, ako to zatreba, ponovo oživjeti uporabom, što se nerijetko i događa. U suvremnome prijevodu molitve Oče naš stoji : „… i oprosti nama duge naše“, a ne „…i oprosti nama dugove naše“! Takav je kratki oblik i u Vrančićevu Rječniku pet najuglednijih europskih jezika iz 1595. godine.

Iz (još) neobjavljene knjige „Jezične nedoumice i stranputice“ pok. Marka Kovačevića

odabrao Ante Šarac

Odgovori