NIŠTARIJINI ZAPISI: Livanjski Rolex

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Bio jednom jedan Mandoseljan koji je od dana kada je prvi put ugledao razglednicu Firence –poslala ju je Matija Kalčina nekome od rodbine i na njoj su se vidjeli samo crveni krovovi kuća, visoki toranj i okrugla, kao pola grada velika kupola katedrale – htio otputovati u Italiju. Dugo vremena mu se to nije posrećilo – ili nije imao novca, ili je morao raditi ili je se netko u Mandinu Selu ženio, udavao, krstio ili umirao pa je Italija morala čekati na njega.

Jednoga ljeta konačno je stigao taj dan. Naš Mandoseljan je se zaputio u pravcu juga – već je naime živio u jednoj alpskoj republici – spakirao djecu u auto, čarape u kofere, stavio sat na ruku, naturio naočale na nos i krenuo preko Udina, Venecije i Padove prema Firenci.

Budući da je se put otegao – djeca su na svakom drugom odmaralištu morala ili piškiti, ili protegnuti noge pored bijeloga kombija – stigli su prvoga dana tek do Bolonje. U taj sveučilišni grad je kćerka našeg suseljana obvezno htjela navratiti jer je negdje pročitala da su bolonjski fakulteti dobri, poznati i popularni i da ima puno kafića u gradu. Nije bilo druge nego nakon svladavanja autoceste zaustaviti se u spomenutom mjestu, kako bi se izbjegla loša savjest i nepotrebna diskusija.

Po dolasku u Bolonju već je na sve strane bilo jako tamno, i na nebu i po ulicama, pa su parkirali vozilo ispred prvoga hotela. Mandoseljanu su odmah za oči zapale beskrajno duge noge nekoliko noćnih dama koje su čekale na platežno sposobne goste. Djecu je ostavio u vozilu i zaputio se prema recepciji da vidi ima li slobodna soba. Nije međutim ni stigao do ulaza jer mu je jedna ljepotica dubokim muškim basom poželjela “Bona sera”, a on se prenerazio shvativši da se radi o transvestitima i panično pobjegao nazad u svoj kombi. Na kraju su prespavali u jednom hotelu u predgrađu, probudili su portira i bili sretni kad su prepoznali da je on samo pijan.

Ujutro su razgledali poznati studentski grad – dva tamna srednjovjekovna tornja od opeke na ulazu u centar su im ostala u sjećanju – kupili sladoled i popodne krenuli dalje, do grada s Matijine razglednice. Kad su stigli do katedrale s okruglom kupolom djeca su već bila umorna i zasjela u jednom restoranu na povećem trgu, udaljenom svega stotinjak metara od već spomenute crkve, naručila picu, špagete, kolu i vodu bez gaza, a naš suseljanin je nakratko odlazio uskim uličicama, vraćao se svakih desetak minuta da vidi je li s klincima sve u redu i ponovo odlazio u metež ljetnog popodneva, u doba u kojem su turisti sa svih krajeva svijeta, nosajući po tri-četiri fotoaparata, slikali svoje obitelji na kamenim stepenicama, ispred javne toalete ili sa svijetlom fasadom crkve u pozadini.

Mandoseljski putnik nije imao aparata, zaboravio ga je kod kuće, ali nije puno ni žalio zbog toga jer mu je se Firenca učinila drugačijom od očekivane – nije to bio grad kojega je poznavao s Matijine razglednice. Crveni krovovi se iz njegove perspektive nisu nikako mogli prepoznati – tek pokoja cigla koja je visila više nego bi bilo bezopasno – a on je Firencu uvijek zamišljao po njima. Zamjećivao je samo kamena, ponegdje bijela, ponegdje žuta, uglavnom uglađena i rijetko propala pročelja zgrada i palača bivših biskupa, kneževa i trgovaca.

Kad su djeca završila s večerom već je bio razgledao sve što ga je interesiralo – čak je i rijeku Arno, poznatu iz skandinavki, uspio prepoznati – pa su se sjetili da grad Piza i kosi toranj nisu daleko te su odlučili nakon buđenja zaputiti se u pravcu Ligurskog mora.

Ne veliko iznenađenje svih putnika Piza nije ležala na obali, tek je pokoji galeb nadlijetao nebom, a nedaleko od grada je se nalazila neka strma litica, te je otac obitelji pomislio da nije u Italiji, nego u Livnu. Sam grad mu je se učinio dosadnim, pa je taj dojam još pojačao njegov utisak da se nalazi u mjestu kojega svi pravi Duvnjaci nimalo ne vole i koje je za njih najružnija naseobina na svijetu.

Jedino što mu je se u Pizi dopalo bio je bijeli kosi toranj sazidan nekoliko metara od crkve i isrkivljen još više nego što se vidi na slikama. Velika kćerka je stala u red i htjela obvezno otići na sami vrh tornja, sin našeg Mandoseljana, koji je još bio malo dijete, rekao je da nije lud i da će rađe pojesti sladoled, pa su njih dvojica ostali u podnožju i čekali da se velika cura vrati i da im ispriča što je sve uspjela vidjeti s vrha zdanja.

Odjednom je jedna besprijekorno građena Talijanka prošetala njišući moćnim kukovima pored oca koji je pak cijelo vrijeme pazio da se njegovo mlađe dijete ne izgubi u gužvi, te je on – gonjen zakonima prirode – uzvratio na osmijeh i zamislio nešto lijepo, dok je u međuvremenu njegov mali nasljednik spazio neko dijete sa sladoledom i zaputio se u potragu za osvježenjem.

Nastala je panika u mandoseljskog glavi, pitao je prolaznike gdje je klinac u plavoj jaknici, s bijelim tenisicama i sa žutom kapom u rukama.

„Da je bar htio poslušati i staviti kapu na glavu, ne bi bilo problema“, ljutio je se zabrinuti otac razmišljajući što se sve može dogoditi. U međuvremenu je se i kćerka vratila i razočarano konstatirala da je perspetkiva s tornja ružnija nego pogled ispod njega i htjela nešto raspravljati, ali je vidjevši usplahirenoga oca i ona krenula u potragu za neposlušnim bratom.

Nakon pola sata traženja i trke naš Mandeseljan je se dosjetio genijalnog trika za izgubljenu djecu – popeo je se na stupić koji se nalazi pored livade s tornjem i razgledao iznad crnih, sijedih, plavih, šarenih ili ćelavih glava. Prepoznao je najprije lijepu Talijanku koja mu je se nekoliko minuta ranije zavodljivo smiješila – šaputala je nešto nekom dosadnom mladiću, a on joj je nametljivo stavio ruku oko pasa – da bi konačno ugledao glavurdu svoga malog sina. Dijete je lizalo sladoled i šetalo mirno kao da se ništa nije dogodilo.

Od toga dana je Mandoseljan uveo pravilo da onaj tko se izgubi mora ostati na mjestu i ne smije se mrdati ni metra, no ni taj se plan kasnije nije pokazao previše efikasnim budući da djeca obično nisu svjesna kad su se izgubila.

Olakšani zbog pronalaska najmlađeg člana obitelji bez pomoći policije njih troje su zasjeli za stol u restoranu i počeli listati po jelovniku.

U ružnom gradu je osim turista sa svih krajeva svijeta bilo i bezbroj mladih crnaca koji su se nekako dočepali Europe, te da bi mogli preživjeti u Pizi prodavali sunčane naočale, nakit, dalekozore i satove, koje bi pak prezentirali na raširenim, bijelim plahtama. Kad bi netko od njihovih stražara doviknuo da dolazi policija sve bi na brzinu potrpali u torbe, pričekali desetak minuta da se državni službenici udalje i potom opet glasno i nametljivo nudili svoju jeftinu robu.

Mandoseljan je se kratko počeo zanimati za jedan ogromni Breitling sat – koštao je punih dvadeset eura – ali se nisu odmah uspjeli nagoditi.

Baš kad su sjedili u restoranu i čekali na piće prišao im je isti crnac i ponudio Breitling za petnaest ili Rolex za dvadeset eura. Na kraju je Mandoseljan kupio Rolex za dvanaest eura, skinuo svoj sat kojeg je dobio kao reklamni materijal, pospremio ga u ruksak i zadivio se luksuznoj napravi na svojoj lijevoj ruci – satu s metalnom narukvicom, velikim kazaljkama, datumom i nazivom dana i pokazivačem točnog doba u svim vremenskim zonama našeg planeta. Vrtio je pokretnu pločicu na sve strane i zahvaljujući ljepoti luksuznoga sata zaboravio da je Piza ružan grad i da liči na Livno.

Sretan zbog smirivanja situacije, preciznosti kazaljki i umora djece koja su na zadnjem sjedištu pospala još prije startanja motora, zaputio je se naš putnik opet u pravcu Bolonje, do istoga hotela.

„Sigurno je sigurno, a i jeftino je jeftino“, mislio je.

Usput je, provlačeći se krivudavom auto-cestom preko planinskoga prevoja, u neprekidnoj koloni, stalno pogledavao koliko je sati u Hong Kongu, spavaju li već dugo Japanke i jesu li Amerikanci doručkovali. Bio je oduševljen novom igračkom pa mu ni vožnja u gužvi nije smetala.

Zamišljao je kako će za Gospojinu, kad ode na dernek u Seonici, obući kariranu košulju kratkih rukava i ponosno odgovarati duvanjskim mladama koliko je sati. Učinilo mu se da je i njegov kombi, auto radničke klase, postao veći, ofucani kožni volan klizio je glatko među njegovim prstima, a hrpa koju je jedan galeb pokvarenoga želuca kao pozdrav ostavio na haubi motora mu je se učinila poput zvijezde na najvećem mercedesu.

Zahvaljujući satu na ruci počeo je sebe zamišljati u raskošnoj vili sazidanoj na mandoseljskoj gredi, s pogledom na crvene krovove seoskih kuća i s mladama koje neprestano, od jutra do kasne noći, dolaze kod njega na kavu i žele čuti priče iz dalekog svijeta.

Sljedećega dana, prilikom povratka kući, sve je bilo još puno ljepše – sunce je grijalo, sat je blistao, auto je nečujno klizio cestom, Talijanke koje je pretjecao mahale su mu i namigivale, a on im je se smiješio i pogledavao neprestano prema volanu držeći ga ležerno lijevom rukom ukrašenom skupocjenim Rolexom.

Kad su se približavali austrijskoj granici i kad su djeca već postala umorna i počela kukati i pitati kad će konačno stići kući naš novopečeni milijunaš je nakon jedne oštre krivine po stoti put pogledao na sat i začudio se odjednom, bolje reći prenerazio. Vidio je samo malu kazaljku koja je se zaustavila na tri sata popodne, dok veliku nikako nije mogao naći. Ne shvaćajući što se događa protrljao je oči, zaustavio auto pored Udina, djeca su otrčala iza žbunova, a on je se zabuljio u sat.

Izgubljena kazaljka je odlijepljena nemoćno ležala na rubu okrugle ploče za pokazivanje vremena!

Svi njegovi snovi o derneku u Seonici, i o vili na gredi, radoznalim mladama i širokom mercedesu rasplinuli su se i nestali nekamo u pravcu juga.

Sjeli su u volkswagen. Mandoseljanu – koji je zahvaljujući jednoj jedinoj kazaljci u roku od nekoliko sekunda izgubio svoje cijelo bogatstvo – je se stavljajući na ruku sat od reklamnog materijala, s plastičnom narukvicom, učinilo da mu kazaljka – dok je brzala pet minuta – govori:

„Nisi ti za Rolexa.“

Blago Vukadin