NIŠTARIJINI ZAPISI:Beba Valentina i mali Marinko

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Jučer smo, konačno, Andreja i ja otišli vidjeti prvu unuku u našoj velikoj obitelji, malu Valentinu, kćer moje nećakinje Anne-Magdalene. 

Dijete je lijepo i drago, najljepše na svijetu, pa sam kao ponosni izvanjski djed uživao nosajući bebu u rukama i pjevajući joj „Valentina, cura fina“ dok sam se sjećao svojih klinaca, Daniele i Christiana kad su banuli na ovaj šareni svijet prepun zanimljivih stvari i nepoznatih lica. 

Valentina će, u to sam siguran, ostati najljepša i najdraža, bez konkurencije, sve dok se, ako Bog da, moja djeca ne potrude, pa i ja, poput novopečene bake Marije dobijem prvo unuče, ali mladi štrajkaju, te uglavnom šutim i nadam se.

Za bebu Valentinu, dakle, nema brige, ali ima za neke od nas, koji bi davno trebali biti odrasli, no jučer sam skoro izgubio svaku nadu, razgovarajući sa sestrom.

„Jesu li dolazili djedovi Vinko i Marinko? Kako su oni?“ – upitao sam Mariju.

„Jesu, bili su. Kod njih je sve po starom. Vinko ima još veću bradu, a Marinko se opet gadno ozlijedio. Sad je spržio nogu, pa je na bolovanju.“

„Ništa mi nije rekao o nezgodi, a pričali smo nedavno“ – napomenuo sam začuđeno.

„Mora da se plaši da ne galamiš na njega zato što ne pazi na sebe. Znaš i sam da nema vajde govorit mu da manje radi i da se konačno odmori, nikad se on neće promijeniti“ – završila je naša najbolja i najljepša sestra.

Vraćajući se kući nazvao sam maloga brata, koji je nakon zadnje nezgode samoinicijativno preuzeo nadimak od pokojnoga Sprže i tako mi se i javio na telefon.

„Kako si?“ – upitao sam ga zabrinuto.

„Izgoreno. Sve me boli, malo gori, više doli“ – bolno je Marinko zakukao u slušalicu, da je Andreja skoro zaplakala ne prepoznajući inače vedri, a sada tupi ton djeverova glasa. 

„Šta ti je izgorilo?“ – nastavio sam.

„Liva noga i sve tri dlake na donjem dijelu tijela. Ne mogu ni hodati, ni ležati, a najgore je kad moram obući gaćice“- plačnim glasom nastavio je kukati moj mali braco.

„Ostani onda gol kad si kod kuće, nemoj se ni oblačiti“ – nastojao sam pomoći mu praktičnim savjetom u gadnoj nevolji.

„Ne mogu, plašim se da me žena ne ostavi ako vidi kako jadno izgledam“ – logičnom argumentacijom završio je Marinko naš razgovor, da bih mu za kraj samo savjetovao da konačno ode na godišnji odmor – već desetljećima rinta bez pauze, i tek poneki slobodni vikend skokne u Mandino Selo, popravlja klime, zida kuće, ruši garaže i ispumpava ulje iz auta, te sam sve do kuće, sljedećih sat vremena, Andreji morao objasniti neke, njoj još nepoznate, činjenice iz naše Ćokanovića obitelji:

„Kad je Bog našim roditeljima darovao djecu, svu ljepotu odredio za Mariju, ali kod tri osobine važne za muškarce – kod dlakavosti, marljivosti i potencije – pobrkao je lončiće, pa je Vinko dobio dlačurine po cijelom tijelu – ne daj Bože da njega uhvati plamen kao Marinka – meni je ostalo za solidnu bradu, nogometaške noge i one dijelove koji se ne pokazuju u javnosti, dok je najmlađi od nas, Marinko, gladak kao curica. Kod marljivosti pak njemu je dodijelio najveći dio, zato on šljaka od ranoga jutra do kasne noći, mene je zapalo dovoljno da znam napumpati gumu na biciklu, a u Vinkovoj kući sve muške poslove obavlja žena. Što se tiče potencije tu je ispala najveća nepravda, ali nema smisla da se hvalim, znaš i sama kakav sam lav, pa nema potrebe računati koliko je ostalo za njih dvojicu“ – povjerio sam male obiteljske tajne svojoj, zbog nebeske zabune, presretnoj ženi.

Marinka, dakle, ne muči toliko što mu je igorjela koža na lijevoj nozi, koliko ga boli činjenica da je ostao bez svojih dlakica, no razumljvo je, ali to će proći. 

Možda mu narastu nove?

No, što se tiče marljivosti i godišnjega odmora, mislim da nema nikakva izgleda da se mali Marinko popravi i konačno se jednom pošteno opusti. 

Već planira kad će na posao, a nije još pošteno ni prohodao, pa sam Andreji dopunski sat vremena, nakon povratka kući, nabrajao da je njen mlađi djever lomio obadva lakta, obadva koljena, i neke druge kosti, da je u tekućini za klimu prije četiri godine smrzuo cijelu šaku, a dan prije krizme njegovi kćeri Anne oštrim rubom krovnoga lima skoro presjekao vrat, lani bušilicom probio obadva palca i tijekom zadnjih trideset godina preživio nekoliko strujnih udara.

Puno toga sam zaboravio, jer mi je Marinko neke ozljede prešutio, plašeći se, vjerojatno, da se ne naljutim na njega znajući istovremeno kako nema vajde govoriti mu da manje radi i da se nikada neće promijeniti.

No, možda ipak uspijem u svojoj namjeri da marljivoga brata konačno otjeram na godišnji, da se malo opusti?

Možda se i dragi Bog smiluje, te Marinku daruje malo od one muške osobine od koje ja imam previše. Tako bi naš mali brat spoznao da osim posla postoje i druge radosti u životu.

„Obradovat ću i njega i njegovu ženu“ – slatko sam se nasmiješio prije nego sam svetome Anti izmolio pet očenaša da se zauzme za moga brata, znajući da se čuda ponekad događaju i vjerujući da pouzdani svetac neće zakazati. 

Noćas sam, stoga, nakon napornoga dana, mirno zaspao, sanjajući da su beba Valentina i mali Marinko odrasli.

Blago Vukadin