Volim masnu hranu.
Vidi se to na meni kad stigne vrijeme kratkih hlača, dok tijekom zime neupadljivo pomjeram rupice na remenu. Ima ih još i za sljedeću zimu, a onda ću kupiti novi, dulji i jači kaiš.
Nije međutim sve tako strašno, kao što se na prvi pogled čini.
U prosjeku sam težak 70,5 kila, idealno za moju visinu od metar i sedamdesetšest cenata. Vaga u kupaonici, koju već godinama izbjegavam, stane doduše na broju 91, no nakon mene na red dolazi Tanja sa svojih pedeset godina i isto toliko kila. Budući da sam tradicionalno odgojen dijelim i dobro i loše sa svojom ženom, pa i kilažu. Dobri matematičari su sigurno već provjerili moju računicu i slažu se s njom – sedamdeset kila i petsto grama.
Prije nekoliko dana, za vrijeme božićnih blagdana, popravio bih naš prosjek da me Tanja nije zeznula. Ona malo jede, malo pije, a od malo nema salameta, pa smo unatoč velikim količinama kulena, pršuta, keksa i francuske salate ostali jednako teški kao za Sisvete. Morat ću se još više potruditi dok moja ženica ne ozdravi i ne pojmi se malo.
I liječnici joj stalno savjetuju isto što i ja -„Jedi, pij, lezi i ne sekiraj se!“ – posebno nakon zadnjih pregleda koji su bili niskokalorični. Samo ime tih dijagnostičkih poduhvata ubija svaki apetit, a kako ne bi njihova provedba. Prvi se zove nekakav gastro, a drugi kolono, no nazive sam već bio zaboravio – ima tiredeset godina da su mene mučili i liječili.
Iscijede te prije pregleda kojekakve dijete, tekućine i strahovi, pa se sve okruni debelim šlaufom u tjelesnim otvorima. Plače mi se i dan-danas kad se sjetim liječnikovih ukora, izrečenih krajem osamdesetih godina u Grazu:
„Opustite se!“
„Lako je Vama govoriti, to je moja guzica“ – kukavno sam procijedio.
Objasnio sam ženi da je pregled lapalija i da nije uopće strašan kao što kukavice kukaju u svojim pričama i romanima, dok je medicinska sestra diktirala dijetalni plan.
„Dva dana prije pregleda juha – bez masti. Puno tekućine – bez šećera. Nikakvi sokovi, ni mliječni proizvodi ne dolaze u obzir. Dan prije pregleda samo lagana juhica, ocijeđena od svih sastojaka.“
Tanja je slušala, zapisivala i kimala glavom, a ja sam, misleći na preostale božićne kekse koji su se raširili po tanjuru, priupitao:
„Smije li barem nešto tvrdo pojesti? Samo malo!“
Sestra mi je odbrusila oštrim pogledom ispod naočala, okrenuvši se prema Tanji i ignorirajući me, da bi milostivim tonom okončala diktat:
„Možete dva dana prije pregleda pojesti žgance, ali ne previše!“
Nisam se sjetio što su žganci, ali se nisam htio blamirati prije nego sam sebe uvjerio da su zagrebački žganci u stvari duvanjski crvljci, koje Slavonci pak zovu čvarcima.
Bilo mi je doduše neobično da čvarci drugoga imena mogu pročistiti crijeva, ali sam se sjetio Tanjina tetka Bože koji je nekoliko dana ranije, na tržnici na Dolcu, kupio tanke, presane čvarke koji prijaju poput čipsa, te sam, dok smo napuštali bolnicu skupa s Tanjinom tetom Vlastom, Božinom suprugom, odlučio kupiti svojoj ženi baš takve, slasne i nemasne cvrljke.
„Odvest ćeš nas na tržnicu u Utrinama, Tanja i ja ćemo malo prošetati i kupiti štogod, a ti ćeš u ljekarnu!“ – napravila je Vlasta plan i program za narednih sat vremena.
„Ima li na tržnici u Utrinama žganaca, moram Tanji dati nešto za večeru“ – brižno sam priupitao Vlastu misleći na Božine cvrljke.
„Kako ne! Tanja i ja ćemo naći one koje ona voli. Ne brini se za svoju ženu, pojest će žgance prije spavanja.“
Dok su dame šetale između štandova ja sam se u ljekarni uspio posvađati s jednom zemljakinjom, Hercegovkom iz Posušja koja je preskakala red zaobilazeći me kao kiša njeno rodno mjesto, ali je nisam propustio.
Tih dana sam inače bio jako svadljiv, a moju pravdu, popraćenu masnim psovkama osim dotične gospođe upoznali su i portir u bolnici, i konobar na benzinskoj crpki, pa se sljedećih dana moram čuvati i kontrolirati – izbacit će me netko iz države jer sam postao naporniji od hrvatskih političara.
Pomislivši da moje ponašanje nije baš normalno, uspio sam se sabrati i ne posvađati se s apotekaricom, mladom Dalmatinkom, kad je zatražila Tanjinu zdravstvenu iskaznicu koja je bila u autu, te sam olakšan spoznajom vlastite ograničenosti čekao na parkiralištu da dođu Tanja i Vlasta, s naporom namještajući opušteni izraz lica.
Uvečer sam pokrio ženu dekom, ušuškao je, napravio joj čaj i svečano se zaputio u kuhinju, u namjeri da Tanji serviram najukusnije cvrljke, koje ona zove žgancima, i da joj barem malo olakšam dijetu prije napornog pregleda.
Prevrnuo sam cijeli hladnjak, sve vrećice, torbe i ormariće na koje sam naletio, ali žgance nisam uspio naći, te mi na kraju nije bilo druge, nego pozvati pomoć:
„Anđele moj dragi, ovdje nema nikakvih žganaca. Jeste li ih vas dvije uopće kupile? Ako niste odmah trčim do dućana, imaju i oni sigurno nekakve, ali sam ti htio servirati najbolje žgance, one s tržnice.“
„Kako nema? Kupile smo dva pakiranja. Bolje pogledaj!“
Gledao sam i pipao odmahujući glavom i skoro se posvađao sam sa sobom, ali cvrljaka nije bilo na vidiku ni domaku, te se zaputio na hodnik tražeći cipele i spremajući se u hladnu zimsku noć, do dućana koji za desetak minuta zatvara.
Lupanjem i stenjanjem razbudio sam Tanju koja je, unatoč mojim opomenama da ostane ležati, ipak ustala, otišla do kuhinje i povikala:
„Stvarno si ćorav! Dva pakiranja žganaca si prevrnuo tražeći žgance, a nisi ih vidio. Da nisi opet dobio moždani? Da nazovem hitnu?“
„Nije moguće!“ – pravednički sam povikao, ne mogavši kontrolirati jačinu glasa, isto kao što sam učinio s već spomenutim portirom, konobarom i Hercegovkom iz ljekarne, potrčao u cipelama do kuhinje gdje je stajala moja bolesna ženica, slavodobitno držeći u rukama dva poveća pakiranja.
Ščepao sam vrećice i pročitao na njima „Polenta“, pa duboko uzdahnuo izustivši:
„Pa to je pura!“
Napravio sam ženi puru, miješao je pola sata drvenom kašikom i deset minuta metalnom žlicom, teške volje priznajući sebi da zagrebački žganci ipak nisu ni duvanjski cvrljci, nitti slavonski čvarci, nego tek neukusna palenta, koju mi iz Mandina Sela zovemo purom.
A od pure se nitko nije udebljao, te je stoga i nakon obilne večere, prosjek naše bračne tjelesne težine ostao isti kao ranije.
Idealan.
Tekst: Blago Vukadin (2017.)