NIŠTARIJINI ZAPISI: Zdenkin puding

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

„Blago, hoćeš li još jedan puding?“ – učinilo mi se prije dva dana, dok sam se vozio tramvajem pored autobusnog kolodvora u Zagrebu, da čujem glas iz pravca velike, stare peterokatnice na drugoj strani široke aleje nazvane imenom Marina Držića, s maloga trga koji se pak zove Botićev.

 

Okrenuo sam se iznenađen neobičnim zvukom i prepoznao zgradu u kojoj sam prije punih tridesetitri godine svakodnevno objedovao – đački dom na trgu Luke Botića.

 

U novinama, koje je putnik ispred mene baš listao, prepoznao sam sliku istoga zdanja pored kojeg smo baš prolazili i tajno čitao, kradući slova iz tuđih novina, te tako saznao da se „moj“ dom, udaljen nekoliko metara od tramvajskih tračnica, upravo obnavlja, da je godinama u derutnom stanju i da će kasnije u njega smjestiti jednu školu. Dom je već zatvoren, a učenici iz svih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine smješteni su na drugim lokacijama.

 

Ispod prozora četvrtoga kata još uvijek piše plavim, štampanim slovima Livno i Dinamo – to je tadašnji učenik Matan Rimac ukrasio fasadu na katu svoje spavaonice, davne osmadesetdruge godine, nagovarajući mene da i ja na našoj zgradi štogod napišem, najbolje Duvno i Dinamo. Nisam se usudio jer je valjalo zasjesti na prozorsko okno, nagnuti se u provaliju, lijevom rukom se čuvati za okvir, a desnom naopako pisati slova. Volio sam doduše i Duvno i Dinamo, ali su mi moje kosti bile malo draže od njih, pa tako na zidu ispod naše spavaonice nema ni imena moga rodnog gradića, niti meni najdražeg kluba.

 

Đački dom nalazi se na navedenom trgu, a od autobusnog kolodvora primjećuje se već navedena zgrada i velika metalna kapija u betonskom zidu. U domskom dvorištu je košarkaško i nogometno igralište, zabetonirano u sjeni kestenovih stabala, a pored njegovih uzdužnih strana nalaze se još dvije slične zgrade, građene početkom dvadesetoga stoljeća, s istovjetnim rasporedom soba, kupaonica, kreveta i balkona.

 

U kompleksu se nalazi još jedna, četvrta kuća, ali je ona izvan domskih zidina i u njoj su mali stanovi radničke klase iz kojih se svašta čuje, a često i puno toga vidi.

 

S prozora naše učionice, ponekada i s maloga balkona, gledali smo naime često u pravcu trećega kata naših susjeda, na kojem je u sobi bez zavjesa, s upaljenim svjetlom, jedan par svakoga vikenda prikazivao akrobatske ljubavne scene. Roletne nikada nisu spuštali, ponekada su čak i prozore otvarali, pa je lako moguće da ih je uzbuđivalo glasno navijanje pubertirajućih dječaka, koji su svaku scenu međusobno komentirali, znajući unaprijed što slijedi:

 

„Sad će promijeniti pozu, on će leći na leđa.“

 

Tako su mnogi od nas, gurajući se da ništa ne propuste, sticali svoja prva erotska iskustva uživo, slična onima iz kina Kosmaj u Jurišićevoj ulici, u kojem su se već u deset prije podne prikazivali sportski građeni danski ljubavnici i njihove nezasitne plavuše.

 

Kad bismo skupili dovoljno sitniša Jožica, moj prijatelj iz Bedekovčine i pjesnik koji je za razliku od mene znao svirati gitaru, i ja zaputili bismo se pješice do imenovane adrese, gdje smo nakon nekoliko neuspjelih, prvih pokušaja – na blagajni je radila jedna mršava žena velikih očiju koja nas je čudno gledala pitajući uvijek jesmo li već punoljetni – redovito kupovali karte za prvi red, a čim bi film započeo zaputili se kroz tamu do sjedala s kojeg se sve puno bolje vidi i odakle se prilikom gledanja u platno ne ukoči vrat.

 

Jožica je meni zavidio na visini – on je bio izrastao metar i šezdeset, a ja punih metar i sedamdesetpet centimetara, isto kao i danas – dok sam ja sanjao o tomu da sviram gitaru poput njega i usput recitiram o Ines. Jožičina prva pjesma bila je jako slična tadašnjem hitu u izvedbi Arsena Dedića, samo što je moj prijatelj umjesto „Ne daj se Ines“ pjevušio „Ne dam te Ines“, tvrdeći da je to u redu, da je njegova inspiracija sasvim drugačija, te da uostalom uopće nije znao za postojeće stihove kad je prvi put zapisao svoje snove.

 

U Zagrebu nismo poznavali nijednu stvarnu i opipljivu Ines, no pojavila bi se tu i tamo poneka Dubravka, Gordana ili Maja koje bi s nama zasjele na klupu na Zrinjevcu i pjevušile raznorazne refrene sve do večeri, a onda bi se svatko zaputio svojim putem, cure u stanove, Jožica i ja do doma na Botićevu trgu.

 

Naša spavaonica bila je u dvorišnoj zgradi, desno od igrališta, a blagovaonica se je nalazila na prvom polukatu kuće koja gleda prema Držićevoj ulici, na kojoj se još uvijek nalaze Rimčeve parole o Livnu i Dinamu. Ručak smo obično preskakali – nastava je nekada trajala dugo, nekada smo se prekasno probudili – jer je nakon tri sata kuharica Zdenka zatvarala svoje carstvo. No, mene skoro nikada nije zaboravljala.

 

Zdenkino carstvo bilo je neopisivo mirisno i zavodljivo, i sigurno nisam jedini koji je razmišljajući o njemu tonuo u šarene snove u prenapučenoj, sivoj spavaonici s metalnim krevetima na kat. Znala je Zdenka naime da volim puding, jedini desert kojeg smo dobivali poslije ručka – parnih dana čokoladni, a neparnih s vanilijom – i uvijek bi mi ostavila barem jednu duplu porciju.

 

A sve je započelo otprilike ovako:

 

Za vrijeme objeda mi bismo stali u red, a Zdenka je posluživala ručak kroz mali otvor s drvenim, bijelim oknima, smješten točno u visini njenih grudi. Ali kakvih grudi! Oni zadnji u redu bi se bunili i požurivali dječake ispred sebe, a kad bi sami došli do prozora sa zapanjujućim pogledom počeli bi otezati tražeći malo više juhe, soli, papra ili sosa za ćufte s pire-krumpirom.

 

Zdenka je nekada strpljivo udovoljavala posebnih željama, nekada bi se međutim namrštila i svi mi bi poslušno krenuli prema stolovima, noseći tasne u rukama i ne usuđujući okrenuti se – bila je već zrela žena, u tridesetim godinama, a njena djeca tek nekoliko godina mlađa od nas, pa se nitko nije usuđivao glasno protestirati ako bi dobio samo jelo bez smiješka i pogleda. Zdenkin pogled velikim crnim očima, ispod dugih trepavica i smeđe obojene, ravne kose, dugačke do okruglih ramena, znao je biti blag i zavodljiv, ali isto tako strog i neumoljiv, pa nije imalo smisla diskutirati s njom.

 

Jožicu iz nekog razloga nije podnosila, možda zato jer je on često govorio da izgleda previše jednostavno, a ženske uši svašta čuju, dok sam ja Zdenku za vrijeme ručka uvijek hvalio:

 

„Jožica, jesi li ti slijep? Ona je prava žena, sve na njoj paše, i frizura, i oči, i grudi, i noge, i ruke, i puding. Jesi li vidio kako me gleda?“ – povjeravao sam se svome prijatelju.

 

Budući da u domu nijedna tajna ne ostane dugo nepoznata, tako je vjerojatno netko Zdenki saopćio moje misli, i nakon izvjesnog vremena počeo sam uživati u privilegijama o kojima sam ranije mogao samo sanjati – dodatna porcija pudinga, pomaganje u kuhinji gdje sam dragovoljno prao tanjure kad bi Zdenka otišla do prozora zapaliti cigaretu, čaša razmućenog soka za rastanak, pitanje do koliko sati sutra imam nastavu i obećavajući pogled.

 

Narednih mjeseci nisam uopće razmišljao o školi, niti o nekoj Ines, a kamoli o Gordani koja je pitala Jožicu zašto više ne dolazim na zrinjevačku klupu, sanjao sam čvrsti Zdenkin puding i duboki razrez na bijeloj, kuhinjskoj kuti. Ni subotnja zbivanja u spavaćoj sobi susjedne zgrade dugo me nisu zanimala – dok bi se ostali klinci naguravali na balkonu i pored prozora, ja sam jedini gledao dosadne vijesti na crno-bijelom ekranu.

 

Moja ljubav potrajala bi možda i vječno da se jednoga dana nisam nenajavljeno pojavio u kuhinji nakon što je Zdenka zatvorila otvor za razdjelu hrane, i pored prozora ugledao jednoga od meni najmržih odgojitelja dok je iz nepristojne blizine detaljno, rukama, analizirao Zdenkin razrez. Nitko od njih nije me vidio – imali su pametnijega posla – zatvorio sam vrata za sobom i otišao bez pudinga u spavaonicu.

 

Drugi dan nisam tražio repetu, ali mi je Zdenka ipak servirala duplu porciju pudinga. Tek nakon nekoliko tjedana sam se ispovjedio Jožici:

 

„Bio si u pravu. Nije Zdenka uopće ništa posebno.“

 

On je blenuo ne znajući zbog čega sam odjednom promijenio mišljenje, ali mu je bilo drago kad smo skupa – on u mojoj kožnoj jakni, a ja s njegovom gitarom preko ramena – krenuli u pravcu Zrinjevca. Gordane te večeri nije bilo, došla je tek sutradan, i pjevali smo glasno Jožičinu „Ne dam te Ines.“

 

Prije kraja moje karijere u domu Zdenka i ja smo ipak opet postali prijatelji. Bilo mi je drago da imam vezu u kuhinji i da redovito čujem pitanje:

 

„Blago, hoćeš li još jedan puding?“

 

Prije dva dana, kad sam s Tanjom prolazio pored autobusnog kolodvora, sjetio sam se Zdenke i čuo sam njen glas, titrav poput pudinga.

 

 

Tekst: Blago Vukadin