NIŠTARIJINI ZAPISI: Završna murvina priča – Krštenja

NIŠTARIJINI ZAPISI: Završna murvina priča – Krštenja

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Prije nekoliko godina nagovorila me Marija Micina da počnem pripovijedati svoja sjećanja, pa sam se po onoj izreci kako žabu nije teško u vodu natjerati svakoga i svačega sjetila i zapisala koješta. Malo sam se već umorila od pričanja, a malo sam tužna kad se sjetim onih kojih više nema, uz to sam i dosta godina nakupila, pa se, kao sva starija čeljad, ponekada izgubim, te sam odlučila uzeti zasluženi odmor i završiti serijal priča iz svoje memorije.

No, kakva bih ja Mandoseljka bila da odem bez zbogom ili doviđenja?

Nema mi druge nego još jednom prebrati po krošnji punoj slika i razgovora,  i vratiti se nekoliko desetljeća unazad.

Svoje priče počela sam, dakle,  na inicijativu Marije Micine,  glavnu ulogu u njima igra pak moja ljubimica, baba Mara po kojoj je Marija i dobila ime, te ću s njima dvjema i završiti.

Kad se Marija rodila,  krajem mjeseca siječnja sedamdesetčetvrte godine, njeni roditelji, pokojni  Mice i Ruška,  već su stanovali u gradu,  pa je tako najmlađa ljepotica iz roda Joskanovića sinova  krštena prvoga tjedna u mjesecu ožujku iste godine.  U to doba fratri su zahtijevali da ne samo kuma, nego po mogućnosti i roditelji budu nazočni pri obredu primanja prvoga  sakramenta. Prilikom Marijina krštenja čekalo se stoga da se njena mater oporavi od poroda, a ćaća stigne iz Njemačke.

Za kumu su Mice i Ruška izabrali Ivu,  kćer Micina kolege Ivana – Ivanceta.

Ako pak mater ili ćaća ne bi mogli nazočiti krštenju, a dijete bi se ne daj Bože razboljelo, onda bi kum ili kuma s nekim od ukućana odnijeli dijete u crkvu, sigurno je sigurno, a kršteno je kršteno, no poboljšanjem medicinske skrbi djeca su sve manje bolovala, pa su i svećenici počeli polako uvoditi red među svoje župljane i krštavati djecu isključivo prve ili zadnje nedjelje u mjesecu.

Plavokosa Marija bila je od rođenja zdrava i čila, te se nikome nije žurilo.

Krštenja su se i nakon fratarskog uvođenja rasporeda  obavljala u pravilu u uskom krugu obitelji  – bez roditelja, kume ili kuma nije išlo, a ako bi se našao koji braco ili seka novorođenoga stvorenja, nisu ni oni smetali. Ostali gosti ako bi došli, dobro bi došli, no nije im bila obveza, niti je bio takav običaj.

Tek kasnije krštenja su se pretvorila u velike fešte, pa se zna danas dogoditi da ljudi koji stanuju blizu crkve ne mogu raspoznati radi li se o krštenju ili vjenčanju, ili pak o oboje ako se mladi ne paze dok se maze, pa pusta auta zauzmu pješačke staze, a uzvanici cestom gaze.

Nije to ni bitno, glavno da je dijete rumeno i zdravo, i da se krsti, a kad se je počelo micati u majčinu trbuhu,  koliko para je potrošeno i janjaca pojedeno ne zanima ni svece  zadužene za privremeno rezeviranje mjesta u raju. Samo se zločesti susjedi bave takvim sitnicama, ali tko će selo promijeniti.

Opet sam se svojim pametovanjem udaljila od teme, pa red je da nastavim.

Baba Mara nikada ranije zbog navedenoga običaja nije bila ni na jednom krštenju svoje brojne unučadi, no Mice i Ruška odlučili su za Marijino krštenje napraviti sve po novome, pa je valjalo i nju nagovoriti.

Mara je na početku malo zanovijetala govoreći:

„Nije to za mene, ko će izdržat daleki put od murve do duvanjske crkve. Nemam ni novog šudara.“

Njeno nećkanje popraćeno brojnim argumentima nije joj nimalo pomoglo. Ruška i Kovačuša ispeglale su svekrvine modre i pregače, počešljale joj kosu i istu ukrasile tamnim šudarom s redom cvjetova uz rub, pomogle Mari da uđe u Bičina žutog opela s mekanim sjedalicama koje je Šoljuša godinu dana ranije otkala, dodale joj očenaše u ruke, i babino putovanje u daleki svijet,  na veliku feštu ništa više nije moglo spriječiti.

Ne samo da je Mara bila počasni gost u duvanjskoj bazilici, nego je toga dana prvi put vidjela kako lijepu kuću je njen sin Mice sagradio, najela se pečene piletine koja se raspadala na jeziku i uz kavu probala Ruškine harmašice – o svemu tome mjesecima kasnije izvještavala je druge Mandoseljke ispod moje krošnje.

A ako se netko pita što je bilo od Marije, moram samo napomenuti da je godinu dana kasnije prohodala zahvaljujući njenom bratu Milanu i stričeviću Blagi – Ruška je jutrom otišla na pijacu ostavivši dijete s njima dvojicom, beba je dugo plakala i kmečala tražeći bocu, a njih dvojica su na gornjem katu čitali romane, pa maloj Mariji nije bilo druge nego ustati iz bešike, otvoriti hladnjak marke „Obodin“ i sama sebi zamiješati hranu.

Kad se Ruška vratila dijete ju je dočekalo u hodniku, pa su Milan i Blago dobili po lizalo za nagradu:

„Da je nisam ostavila s vama dvojicom, ne bi do lita proodala“ – rekla je mater i strina dvojici lijenčina.

U međuvremenu Marija sasvim stabilno i sigurno korača kroz život, udala se u Kongoru za onoga svoga koji je sretan da je njegova žena u ranom djetinjstvu naučila praviti ručak, završila je fakultet i radi u Našim ognjištima. Ponekad joj padnu genijalne ideje na pamet, poput ove da ja, Joskanovića murva, zapišem svoja sjećanja na pokojnu babu Maru i druge, drage mi osobe.

Hvala joj na tome.

Blago Vukadin

Leave a Reply