Živjela demokracija
Normalno, dakle dok obično funkcioniram i životarim, mrzim i misliti o politici i političarima, a kamoli piskarati o njima.
Ima međutim trenutaka kad nekima od njih treba skinuti kapu, jer su preuzeli odgovornost na sebe koja im u kriznim vremenima padne na ramena.Većina njih, kako se čini, radi to savjesno i odgovorno, pa se od bivših spletkaroša pretvore u zrele osobe. U takvim momentima spoznamo da su i političari tek ljudi, budući da u njihovim riječima prepoznajemo brigu sa vlastite i tuđe obitelji.
No, ne postoje nažalost samo oni koji povjerenu im ulogu doživljavaju u skladu s danom im moći.
Za kineske komuniste nismo se vjerojatno previše iznenadili – to je režim koji se bazira na jednoj vrsti religije u kojoj Boga predstavlja sistem, a Boga valja po svaku cijenu očuvati – on nikada ne griješi, pa se istina skriva sve dok ne ispliva na površinu.
Mi pak, koji imamo sreću disati i hraniti se u više-manje demokratskim podnebljima često s prezirom gledamo na ljude pogođene diktaturama, kao da su oni sami krivi zbog zla koje ih je snašlo, pa nam dobro dođu kineski šišmiši i štakori, dok se u politiku ne petljamo.
Nije se s rogatima bosti, a Veliki brat sve vidi.
Proći će međutim i taj sistem, kao što su svi slični njemu propali u bezdanu vlastitih laži i mučenja ljudi, puno nedužnih Kineza glavom će platiti svoju hrabrost, ali istina je uvijek jača od laži – barem tako kaže poslovica – pa nimalo ne treba sumnjati u to da će, kao i svi drugi, i trenutni kineski bogovi, završiti u nekom kanalu, zajedno sa zaraženim šišmišima i štakorima.
Kina je daleko, a mi smo napredni svijet, u nas je takvo nešto nemoguće – razmišljamo, umišljajući pritom da smo bolji i pametniji od drugih, rado zaboravljajući da smo tek zahvaljujući slučaju rođeni u sretnijem i mirnijem podneblju, u jednom boljem vremenu nego oni.
Usput uveličavamo vlastitu ulogu u našim takozvanim demokratskim procesima, precjenjujući mali križić kojega svakih nekoliko godina na izborima tajno ubacimo u urnu, prije nego s punicom i djecom javno odemo na masni ručak.
A onda nas je probudila corona!
Na naslovnicama novina jednoga jutra, u pauzi između kave i marende, ugledasmo crvenokosog čovjeka, nalik svodniku, predsjednika jedine preostale svjetske velesile, koja već desetljećima uništava egzistencije cijelih naroda da bi se nekoliko naftaša još više obogatilo, šaljući gladne izbjeglice diljem svijeta, od nemila do nedraga, da ih mi mrzimo i gađamo kamenjem, dok se bahati predsjednik na drugoj strani Velike bare svodnički smiješi i valja gluposti, dijeleći plijen među svojom družinom.
Ratove bismo mu još nekako i oprostili, nadajući se lažno da nas neće pogoditi raketom, ali corona je podmuklija od svih oružja, pa se kradomice dovukla i nadomak bujne frizure najmoćnijeg čovjeka svijeta, koji, usput rečeno, drži okidač za atomske i kojekakve druge, biološke rakete.
Jutrom dakle taj vrli vođa, mrtav hladan, dok boravimo u našim tihim stavnovima, predloži da bi trebalo isprobati ubrizgavanje kojekakvih deterdženata i sapuna, odnosno zračenje tijela njegovih birača, sve u svrhu ubijanja virusa.Tom slučajno i spontano izgovorenom rečenicom, kojom razgolićuje svu svoju i našu neodgovornost i površnost, poludjeli moćnik razotkriva i utopiju našega umišljeno demokratskog i stabilnog društva, u kojemu, tek po našoj nadi, kineski model nije moguć.
Sjetimo se, slušajući njegove nebuloze, i nebuloza njemu sličnoga idiota koji je prije tri-četvrt stoljeća, također pričajući gluposti i isto tako demokratskim putem, preuzeo vlast u Njemačkoj.
A onda su njegove ludosti postale naša stvarnost.
Na kraju, dakle, neminovno, dolazimo do zaključka da smo mi tek uljuljani, ugojeni virusi, pa se ne smijemo iznenaditi ako oni kojima smo povjerili odgovornost dođu na ideju da nas liječe ubrizgavanjem deterdženta u krvne žile.
Nimalo ne treba sumnjati u to da će se naći pojedinaca, pametnijih od pomahnitaloga frajera , koji će zbog ulizivanja moći i zova novca početi eksperimentirati suludim idejama.
„Najbolje na crnima i crvenima, a ako se nađe i na pokojem žutom“ – jedan dio nas ugojenih, bijelih virusa, dovoljan za pobjedu na sljedećim izborima, u njima će prepoznati samo bakterije.
Bakterije nisu virusi – to vjerojatno zna i poludjeli predsjednik.
Živjela demokracija!
Blago Vukadin