NIŠTARIJINI ZAPISI: Tunel do mora

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Tekst: Blago Vukadin (2015.)

Ako na osnovu ove ideje moji Mandoseljani ne kažu da sam izuzetno pametan, onda nikada više neću razmišljati o općem dobru. Ali polako, sve je počelo ovako:

Sinoć sam kasnije nego inače otišao u krevet, nakon vijesti u deset sati. Ništa lijepoga nisam ni čuo niti vidio: dvojica terorista se digla u zrak, nekoliko moćnika posvađalo se oko podjele vlasti, pijanac ubio ženu, policija uhvatila bandu krijumčara nafte, Rapid uzgubio od puno lošijeg protivnika.

Nije mi dakle bilo druge nego prije spavanja razmišljati o ljepšim temama, pa sam se sjetio svoga rodnog sela i s mislima okačenim na grane Joskanovića murve počeo se polako gubiti u području polusvijesti, tamo gdje se istina miješa s nadama, a krave daju voćne jogurte, pa nema nikakve potrebe ići u kupovinu. Mrzim naime kupovinu više od ičega.

Krenuo sam na put makadamskom cestom do Posušja. Autobus je vozio tik uz klisuru, stoga sam se plašio da se ne prevrnemo gledajući kao hipnotiziran u provaliju i nadajući se da će vozač, mali brko, velikim volanom uspjeti svladati oštru desnu krivinu. Iznenadio sam se prilično kad sam iza jedne okuke ugledao more.

„Otkud more u Posušju?“ – upitat će netko.

„Ne znam ni ja“, odgovorit ću iskreno.

No, more je ipak bilo tamo. Nekoliko stotina metara od gradića, odmah iza dugačke aleje jablanova, protezala se škrta livada s puno ogoljelih mjesta, bez imalo trave. sa zemljom crljenicom poput one u rudniku boksita u Studenim Vrilima. Posuška livada spuštala se prema vodi.

Prema slanom, plavom zaljevu.

Vozač se je također začudio neočekivanom prizoru, no budući da mosta preko vode nije bilo (tko bi uostalom bio tako moćan i bogat da na brzinu spoji obale?) odlučio je u Vinjanima skrenuti nadesno, pa smo nastavili putovanje krivudavom cestom u pravcu Roška Polja, neprestano se dižući i spuštajući od jednog do drugog vrha Zavelima.

Ili je šofer izgubio orijentaciju, ili se je nešto dogodilo s kočnicama, ne znam ni sam jer čovjeka nisam htio ometati, uglavnom nije nigdje zaustavljao sve dok se nakon dobrih sat vremena nismo našli  na širokoj uzvisini iznad Bukove Gore, odakle se je pružao zapanjujući pogled na blisko more – puno ljepše, dublje i plavlje od posuškoga zaljeva. Učinilo mi se da prepoznajem Italiju, no moguće je da sam se prevario i da se je ipak radilo o nekom otoku na dalekoj pučini. U desnom kutu ugledao sam okruglu kupolu šibenske katedrale, pravo ispred nas ležalo je Čiovo, a lijevo od njega lijeno se rastezao Brač. U mrtvom, lijevom kutu, spavao je spomenuti posuški zaljev, djelujući jadno i bijedno u usporedbi s našim, duvanjskim morem.

Okrenuvši se prema istoku spazio sam Duvanjsko polje, na svome zadnjem rubu okrunjeno tamnim vrhom Vran planine, presječenim velikom, svijetlom stijenom ispod koje se nalazi Mijatova pećina. Pokazao sam ponosno drugim putnicima gdje se nalazi Mandino Selo, no nitko od njih nije se obazirao na moje ushićeno dovikivanje.

Jedino je Tanja okrenula glavu, više iz samilosti prema meni nego iz želje da vidi polje – prepoznam naime kad radi nešto samo da bi meni udovoljila. I ona shvati da sam sve razumio, našto okrene razgovor na drugu temu, znajući da uvijek moram biti u pravu, a ne htijući raspravljati o nebitnim sitnicama. Iako Vran objektivno gledano i nije baš sitnica, nego ponosna planina koja doseže do dvije tisuće i sedamdesetčetiri metra iznad razine mora.

Dok smo još svi skupa nastojali shvatiti gdje smo se nenadano našli, meni je sinulo kroz glavu:

„Pa more je jako blizu Duvanjskog polja! A ova planina na kojoj se nalazimo uopće nije nesavladiva. Treba samo prokopati tunel ispod nje i malo proširiti cestu do Sinja i eto Duvna na moru, kad već neće more do Duvna.“

Tajnu nisam ni mogao, niti smio, a kamoli htio zadržati za sebe, no ipak nije imalo smisla svima pričati o detaljima, te sam, zaboravivši na njen raniji izraz lica šapnuo Tanji u uho:

„Uzmi lopatu, a ja ću ponijeti kramp i kreni za mnom!“

Žena me je poslušala, uvijek prepozna kad nema smisla diskutirati, a kamoli postavljati suvišna pitanja – zna se tko je muško u našoj obitelji.

Krenuli smo brzim korakom nizbrdo, do maloga polja, moguće da je bilo Viničko, no ne bih se usudio zakleti u to, što međutim nije ni bilo važno jer sam napeto tražio idealno mjesto za prokopavanje tunela. Obilazio sam bezbrojne vrtove ograđene suhozidovima, a Tanju i djecu – Fran i Christian su se odjednom stvorili odnekuda i sami noseći alat u rukama – ostavio kraj jednog potoka da se ne moraju verati kroz trnje i žbunje gdje i u ovo, jesensko doba godine poneki poskok zna biti budan i otrovan.

Prepoznao sam visoko iznad naših glava parkiralište na kojemu je još uvijek stajao autobus sa začuđenim putnicima i galebovima u letu, prije nego sam na dnu brda, iza dvije neprozirne topole, stupio u veliku pećinu čiji ulaz je bio visok barem pet, a širok dobrih dvadesetak metara, no izdaleka se nije ni naslućivao, a kamoli primjećivao.

Vrativši se do potoka mahnuo sam Tanji i djeci da me slijede, što su oni nevoljko i učinili, da bi kratko nakon toga zinuli od iznenađenja ugledavši pećinu koja se je navedenom širinom i visinom provlačila ispod planinskog, kamenog masiva i izbijala na drugu stranu, na Duvanjsko polje, nekoliko kilometara zapadno od Kovača, na mjestu na kojem nema nijedne kuće, pa vjerojatno stoga nitko nije ni znao za skriveni prolaz.

„Ovo je genijalno! Ne moramo uopće kopati tunel, samo ćemo malo proširiti ulaz. Ja ću odvaliti ova dva kamena iznad glave da i kamioni s prikolicom mogu proći, a ti i djeca lopatama počistite zemlju, pa se već sutra može početi s asfaltiranjem i postavljanjem rasvjete u tunelu, kako bi put od Duvna do mora bio siguran“, kazao sam Tanji, a ona me kao i inače poslušala radeći onako kako joj zapovijedim.

Jedino s asfaltiranjem nije bila odmah sporazumna, planirala je o skrivenoj pećini najprije informirati Josipa Božina i Miru Ivekova, no ja sam joj tu ideju odmah u nastanku izbio iz glave, napominjući da onda cestovni tunel možemo zaboraviti, jer će dvojica mandoseljskih speleologa početi istraživati podzemni svijet tražeći tamo kojekakve znanosti nepoznate ribice i žabice, od kojih ni poštenih bataka neće biti, a kamoli zarade.

Tako smo u kratkom vremenu uspjeli širokim tunelom povezati Duvanjsko polje s bliskim, plavim Jadranom čudeći se da to nikomu drugome ranije nije palo na pamet. Znao sam unatoč urođenoj skromnosti da je naš podvig velik i hvale vrijedan, iako smo sasvim slučajno stigli do rješenja, slično Isaacu Newtonu kad ga je jabuka zviznula u glavu i razdrmala mu misli.

„Glavno je imati sreće u životu“, smijuljila se Tanja zagonetno, kao da mi želi kazati da je mogla naći muža puno boljega od mene, no nisam uopće reagirao na vlastite sumnje jer me je već  zaokupljala misao kako ćemo već sljedećeg dana prokopati novi tunel, od Blidinjeg jezera do Sarajeva.

„Kad se kopa, nek se kopa! Kad Splićani krenu u pravcu planina na skijanje, a Sarajlije do mora na kupanje, mi Duvnjaci kasirat ćemo cestarinu i naplaćivat im piće po gostionicama pored ceste koja u tri trake i kroz dva tunela povezuje Bosnu s Jadranom“, trljajući ruke kombinirao sam imena poduzetnika koji dolaze u obzir za bojanje tunela.

Jako sam se razočarao shvativši ujutro da je Jadransko more ipak predaleko, a na drugoj strani  Privale – koja mi se je u snu učinila planinom – leži naše, Buško jezero. Je doduše lijepo, ali more ipak nije.

Postoji i tunel ispod brda, podzemni, koji vodi od ponora Šujice u Kovačima do njenog novog izvora u Buškom Blatu, no tamo u miru žive ribice i žabice. Tek ponekada navrate do njih Josip i Miro –   samo ih poslikaju i ne ponesu sa sobom ni batake, a kamoli da bi asfaltirali pećinu.

Uostalom nemaju ni Posušaci morskog zaljeva.