NIŠTARIJINI ZAPISI: Tirolska trilogija – 1. Mandoseljski ribolovac

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Mandoseljani nisu baš neki ribolovci, vjerojatno zbog toga jer ribe imaju puno kostiju, nijednog pršuta i plivaju u rijekama, jezerima i drugim vodama koje su od našeg sela previše daleko, te se ne isplati kupovati ni štap za pecanje, a kamoli mrežu ili čamac. Ispod Mandina Sela protiče doduše potok koji se tako i zove – „Potok“ – ali u njemu nema nijedne ribe, tek pokoja žaba i nekoliko komaraca.

Zato naša duvanjska rijeka ima dva imena – jedni je zovu Ričina, drugi Drina – ali je kao prvo plitka, kao drugo protiče sredinom polja, a kao treće i u njoj je malo ribe, pa je svakom dobronamjernom čovjeku jasno kako ni ja, ni bilo koji drugi moj suseljanin, nije mogao postati ni ribolovac vikendaš, a kamoli ribar.

Jedina meni poznata iznimka je Frano Krstin. On je prije tridesetak godina ulovio dvadesetpet kila ribe odjednom, ali je od tadašnje milicije dobio zabranu ribolova za cijeli život budući da je svoj talent pokazao uz pomoć dinamita, ili po duvanjski ćiketa s kapsulom, kojeg je bacio u Drinu.

Priča se da je Franina zabrana ribolova preživjela državu, te da je Hrvatska prilikom pregovora o pristupu u EU imala samo dva beskompromisna uvjeta – da se ne isporuči Perković i da se Causa Franin ribolov preuzme u pravni poredak o vrijedi u cijeloj EU, pa i u Trogiru gdje Frano već godinama živi. Svjedoci koji su ga tamo sreli pripovijedaju da rado prošeta uvalama po Čiovu, posebno u zimsko doba kad nema turista i kad se vide velike i male ribe, te da tamo redovito zastane i duboko, tužno uzdahne mrmljajući nešto poput:

„Eh da mi je jedan kumov ćiket bacit u more. Samo jednom!“

Ne trebam dakle posebno napominjati da nikada u životu nisam išao u pecanje, a kamoli da sam nešto upecao. Jednom sam ipak morao loviti ribu, a kako je ta nezgoda prošla navodim niže.

Već prvoga ljeta po dolasku u Austriju sam se s ondašnjom velikom ljubavi zaputio u Tirol, pokrajinu na zapadu alpske republike, gdje smo planirali ostati dva mjeseca. Sestra moje izabranice se tog ljeta udavala za jednog krupnog drvosječu, Tirolca kao iz bajke a oni važe kao drugi Duvnjaci, odnosno krupni su, glasni i ponosni, i oni imaju svoga Mijata Tomića, samo što se njihov hadjuk zove Andreas Hofer.

Stanovali smo kod moje nesuđene svastike, ali nam je nakon svatova nestalo novca pa smo odlučili potražiti posao i našli smo ga u gostionici Scholastika, na samoj obali Achenskog jezera.

Vlasnica navedene gostionice bila je plavuša, po svim dijelovima tijela bogato opremljena, s nastupom njemačkih generala kakve sam poznavao iz filmova o partizanima i švabama – kad bi progovorila svi su šutjeli nadajući se da im se pogledi neće susresti.

Roswitha – tako je se zvala moja pratilja – počela je ugostiteljsku karijeru za šankom gdje je točila pivo, a mene je – zahvaljujući činjenici da sam i standarni njemački jedva izgovarao a tirolski dijalekt uopće nisam razumio – zapalo da rintam u kuhinji, gdje sam kuharu Johannu i drugom obučenom osoblju pomagao guliti krumpire, prati tanjure i rezati salatu.

Plaća je bila dobra, ali pauze nije bilo ni minute – gosti su uvijek bili ili gladni ili žedni, a šefica je samo brojala obroke i preračunavala sve u monete, kukajući često o skupoj radnoj snazi i pazeći da nitko od nas ne troši svoje vrijeme o njenom trošku.

Kad bi se izgubila na terasi i započela priču s gostima nama bi laknulo, uspjeli bismo na brzinu pojesti kakvu kobasicu ili sladoled, a i pivo se je kradomice znalo spustiti u naša žedna grla.

Jednom, dok sam halapljivo gutao vrući krumpir banula je ona u kuhinju noseći veliku bijelu kantu, turnula mi je u lijevu ruku a u desnu mi strpala malu mrežicu na dugačkom štapu i rekla mi kratko da je razumijem:

„Fisch holen“, što s prijevodom tona govora znači otprilike „Gubi se iz kuhinje i donesi ribu“.

I da sam bolje znao njemački, i da mi u ustima nije bio vrući krumpir, ne bih se usudio strogu ženu nešto priupitati, a u nemoćnoj poziciji u kakvoj sam se nalazio nije mi ni padalo na pamet da nešto progovorim ili da je upitam koju ribu i iz koje lokve.

Zaputio sam se šutke, pazeći da se ne zadavim krumpirom, ispred gostionice i odatle na obalu jezera, pitajući se usput je li stvarno moguće da su Tirolci toliko spretni kako se hvale, te da pomoću bijedne opreme pecaju ribu iz jezera. Nikakve druge vode nije međutim bilo u blizini, a moja pamet mi je govorila da bez vode nema ribe, te sam se počeo čupkati po rijetkoj bradi svjestan svoje nemoći i ljutit na sebe što nisam šeficu ništa priupitao.

Ali kako upitati jezikom kojim ne vladaš? I to još onakvu ženu od koje se i njen muž trese!

Stajao sam tako nemoćan desetak minuta na obali, probajući čak uhvatiti jednu malu ribicu, ali mi je ona pobjegla, a i da sam je uhvatio od nje se ne bi nitko najeo, kad sam po daščanom podu velike terase prepoznao bijesni zvuk šefičinih koraka.

Bez progovorene riječi dohitala je do mene, ščepala me za nadlakticu, odvela me iza zgrade, a ja sam se već uplašio da će mi odvaliti šamar kad je konačno progovorila:

„Glupi Balkanac. Ovdje je akvarij. Izvadi tri ribe i odmah u kuhinju!“

Trebalo mi je opet nekoliko minuta da ribe koje su se otimale i klizale iz mreže strpam u kantu, a kad sam konačno kuharu Johannu donio materijal, on mi je zadovoljno namignuo zahvaljujući se na neplaniranoj pauzi, šefica je gostima u međuvremenu kao utjehu za čekanje na objed servirala drugo predjelo koje nije obračunala njima nego mi je kompletnu cijenu odbila od plaće. Pogledom i rukama mi je saopćila da sam od sada zadužen samo za guljenje krumpira.

Svanulo mi je! Mater me je davno naučila kako se gule krumpiri, pa sam već počeo sanjariti o tomu kako ću postati najbrži u tom sportu, prvi svjetski rekorder u novoj olimpijskoj disciplini, ni ne sluteći što me čeka.

Krumpir se je naime tijekom dana pripremao samo za posebne priloge, ali za salatu koja se u velikim količinama pravi i servira uz bečki odrezak, za pomfrit i za pire se je krumpir gulio ujutro, prije otvaranja gostionice, i to ne nožem nego nekom čudesnom napravom obloženom s unutarnje strane grubim papirom za glačanje. Mašina bi se počela vrtjeti, krumpiri bi poput rublja u veš-mašini privučeni silom centrifuge završili na njenom rubu i nakon dvadesetak sekunda bi se oguljeni i glatki vadili iz utrobe stroja i rezali.

Sljedećeg jutra mi je Johann objasnio princip posla, rekavši da za početak treba četiri pune mašine i da to završim za pola sata, a ja sam, videći da nema šefice, opušteno uključio stroj i zaputio se do Roswithe koje je polirala čaše. Nešto sam joj pričao, ona je malo slušala a više radila, kad sam iza sebe začuo strašnu viku:

„Plago! Balkaner! Meine Kartoffeln!“ bijesno se razderala šefica nakon što je otvorila čudovište za guljenje krumpira i umjesto okruglastih plodova tamo prepoznala gustu žućkastu smjesu. Stroj je umjesto pola jedne već punih pet minuta bio uključen, pa je zahvaljujući zakonima fizike Johann za svoju salatu morao otvoriti drugu vreću.

Ja sam dobio otkaz i plaću s odbicima za uništenu robu i neplansko predjelo i nikada više mi nije palo na pamet da lovim ribu ili da za guljenje krumpira koristim išta drugo osim noža – tako sam naučio u Mandinu Selu.

Roswitha je i dalje radila u gostionici, dobila je zbog marljivosti i premještaj od šanka za konobaricu, pa je samo od bakšiša primala više nego je bila moja plaća za ribolov i guljenje krumpira, te smo tako proveli puna dva mjeseca u Tirolu.

Od toga dana u gostionicu sam navraćao isključivo kao gost – ako nije bilo šefice pivo je bilo besplatno, a ako bi me ona primjetila onda je Roswitha plaćala iz svoga novčanika.

Svi su bili sretni i zadovoljni, a ja najviše.

Blago Vukadin