NIŠTARIJINI ZAPISI: Tetkin svijet

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Neki ljudi se rode da bi voljeli samo sebe, dok oni drugi žive za ljude oko sebe.

Tetka Ljuba, sestra moga oca, bila je osoba koja je voljela druge ljude i širila veselje – ne sjećam je se bez osmijeha na licu – i onda kad joj je bilo teško. A teško joj je bivalo često.

Rođena je krajem tridesetih u velikoj obitelji moga djeda Tome i babe Mare. Njena starija polusestra Dragica, djedova kći iz prvoga braka, bila je već odrasla, a nju je, zajedno s rano preminulom tetkom Anđom,  zapalo da bude žensko u kući sa šest braće, pa je od malena učila raditi, razmišljati i ne kukati previše. Bila je niska rastom, malo okruglija, širokoga Joskanovića čela i zvonkoga glasa, a kad je došlo njeno vrijeme za udaju otišla je u Vedašić, za Tomu Bokanovića.

Njihovo najstarije dijete, Niko, rođen je iste godine kao i ja, šezdesetpete, a nakon njega uslijedila je cijela ekipa – Ivan, Mara, Mićo i Vinko. Niko je početkom osamdesetih godina dobio leukemiju da bi godinu-dvije kasnije, nakon liječenja po raznim bolnicama, umro.

S Nikom sam često provodio tjedne i dane, ili u Vedašiću ili u Mandinu Selu, a kad se razbolio posjećivao sam ga u bolnici na Rebru. Tetka Ljuba u to vrijeme često je dolazila u Zagreb, odsjela bi kod Ane Kalčine, koja ju je za razliku od mene viđala i uplakanom i tužnom, provela tamo nekoliko dana i svakoga jutra i popodneva išla gledati kako je njezin Nikica.

Kad je prvi put stigla u Zagreb nije znala „di je Anina kuća“, pa sam je dočekao na kolodvoru i nas dvoje smo se skupa – najprije tramvajem, pa autobusom – zaputili do naselja Trnovčica, do Dolinčeve ulice broj 12, gdje je bila nova kuća našeg zeta Mirka i njegove Ane.

Tetka Ljuba, žena sa sela naučena da glasan govor, u tramvaju je hvalila moju ljepotu, neka umišljena djeca su se pitala je li žena slijepa, podsmjehujući nam se glasno i ne sluteći koliku tugu ta jednostavna Mandoseljka i Vedašićanka u sebi nosi i što bi sve dala da je njezin Niko mogao biti s nama, a ne ležati u krevetu na uzvišenju nedaleko od Maksimirske ulice kojom smo se baš vozili.

Nije se tetka dala zbuniti, nastavila bi svoju priču, nas dvoje bismo do Anine kuće diskutirali o rodbini, vremenskim prilikama u Duvnu, putovanju autobusom i o voznom redu od Dubrave do bolnice.

Niko je pokopan na vedašićkom groblju prije nego je navršio dvadesetu godinu, a njegov grob tetak i tetka ukrasili su u to doba rijetkim, bijelim šljunkom iz kojeg je Ljuba do kraja svoga života čupala korov i nad njim molila bezbrojne očenaše i krunice.  

U Vedašić bih, dok je Niko bio živ, odlazio po nekoliko dana – malo bismo učili, malo se igrali, ponekada smo čuvali krave, a jednom sam ostao dulje nego je bilo planirano, budući da je u roku od nekoliko sati napadalo više od metar snijega. Pušanija i mećava zatrpali su cijeli Vedašić pa se nije moglo skoro ni promoliti iz kuće, a kamoli zaputiti se do Mandina Sela. U to doba tetka je rodila svoje najmlađe dijete, sina Vinka, a krsni kum mu je bio moj ćaća Ćokan. Nakon što bi tek rođeno dijete zaspalo ona bi kuhala ručak, odlazila u štalu, plela čarape ili slušala naše planove i prepirke.

Tetkin drugi po redu sin, Ivan, nije baš previše volio knjigu, ali je zato uvijek bio spreman za viceve i podvale, a kako ne bi ostao bez diplome on je svoju obrazovnu karijeru, nakon okončavanja četvrtog razreda u Oplećanima, nastavio u Mandinu Selu. Preselio je u našu kuću i skupa s mojim bratom Marinkom i Tomislavom Mijinim pješačio preko polja u kongorsku školu, gdje je nakon četiri godine dobio svjedodžbu o završenom osmom razredu.

No umjesto da Marinko pozitivno djeluje na Ivana i motivira ga na učenje- tako je bilo planirano – dogodilo se sasvim suprotno. Ivan je, kao što napomenuh, uvijek bio raspoložen za podvale, zadaće bi čekale večer, nastavnici bi se ljutili, a njih dvojica skupa s Tomislavom radili su smicalice i zezali marljive i poštene ljude, pa su i njihove ocjene bile negdje u području između teško stečene dvice i poklonjene trice.

Tako su jedne prilike – i Ankicu Mijinu nagovorili su da sudjeluje u brižno planiranom prepadu – prevarili Jozu Kalčića.

Jozo je oduvijek volio zezati djecu, uživao bi kad prevari nekoga, a bio je jači od njih trojice skupa. Ali nije računao na uvezeno vedašićko lukavstvo.

Nakon što je jednom Jozo svu trojicu zavaljao u snijeg i napunio im potkošulje hladnim, bijelim prahom,  Ivan, Tomislav, Marinko, te ranije dobra i mirna Ankica,  skovali su podmukli plan.  U snijegu su iskopali duboku rupu, pokrili je granjem i zatrpali snijegom, pa kad je zamka bila gotova počeli Jozu gađati grudvama.

Čovjeku je uskoro dodijalo, te se zaputio prema mangupima koji su optrčali oko klopke, a on, ljutit i bijesan, krenuo za njima najkraćim putem i nakon nekoliko koraka, psujući sve čega je se sjetio, propao cijeli metar u dubinu. Da bi sve bilo ne samo smiješno, nego i ozbiljno, pobrinula se Jozina desna noga koja je u skočnom zglobu napukla, pa je čovjek cijelu zimu proveo s gipsom, a njegova Ruža mu kuhala čajeve, stavljala obloge i kukala o neodgojenoj dječurliji i o njenom djetinjastom mužu koji nije znao da se s djecom ne valja šegačiti.

Jozo im je nakon ozdravljenja oprostio smicalicu, Ruža je još uvijek malo ljuta, a Ivan, Marinko, Tomislav i Ankica ostali su isti – i danas najviše uživaju kad nekoga prevare.

Tetka je u to vrijeme barem nekoliko puta godišnje navraćala u Mandino Selo – dovodila bi Ivana kad bi se pobunio i htio ostati u Vedašiću – a obvezno je dolazila za Ivanjdan, dva dana nakon Božića, i ljeti, za blagoslov polja.

Obišla bi sve Joskanovića kuće, pomilovala svako dijete i rekla obično:

„Ne bilo te, koliki si narest’o!“  – gurkajući svakome od nas pokoji slatkiš u ruku.

Najviše od sve rodbine voljela je svoga najmlađeg brata, našeg strica Miju, njega bi najprije posjećivala, posebno dok je njihova majka, baba Mara koja je živjela u Mijinoj kući, bila na ovom svijetu.

Prije četrnaest godina Mijo se razbolio, imao je problema sa srcem i preminuo kod kuće. Tetka je došla oprostiti se od svoga najdražeg brata, sjedila skupa s drugim ženama pored odra i molila očenaše za dušu pokojnika, mučila se misleći o svome Niki, o njenoj braći od kojih je još jedino Mice ostao na životu, i na kraju klonula glavom.

Pala je u komu i zadobila visoku temperaturu. Odvezli su je u bolnicu,  odakle je nekoliko dana nakon njenog najdražeg brata, tetka Ljuba otputovala polagati Bogu račune.

Blago Vukadin