NIŠTARIJINI ZAPISI: Teci vodo

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Lako je danas biti čist i mirisan – u svakoj kući priključena je tekuća voda, na svakom katu nalazi se kupaonica i svako dijete zna da je šampon bolji za pranje kose od sapuna. Ali nije oduvijek bilo tako nego su čak i pripadnici mlađe generacije Mandoseljana, poput Blage Ćokanova, tek nekoliko godina prije dostizanja punoljetnosti naučili gdje se odvrće slavina, kada se pušta voda na zahodu i čemu služi ona neobična poluga za prebacivanje mlaza u tuš. 

To je u biti sve što sam htjela reći, pa nema potrebe dalje pričati ali je danas vruće ljetno popodne, ljudi su se posakrivali negdje u hladu te smo Kavrukina zerda, moj dragi brist i ja odlučili malo proćaskati i popričati o koječemu. 

Upitao je nas dvije lijepi brist iznad Baćkušine kuće, da nas navuče u priču, znamo li u čijoj staroj Joskanovića kući je najprije ugrađen tuš, a ja sam mu odmah odgovorila, da budem brža od zerde: 

„U Baćkušinoj kući. Prije nego je Toša doveo Ružu proveo je instalacije kroz kuću, polijepio pločice po zidovima u maloj sobi na gornjem katu i tamo napravio kupaonicu. Jedino nije obilježio gdje se nalazi odvod, zapamtio je samo da je negdje iznad moga korijenja, pa su nekidan Iva Baćkušina i njen Ljuban muku mučili kad ih je Baćkuša nazvala i rekla im da voda iz kuće ne otiče. Ljuban, najmarljiviji Joskanovića zet, ponio je i kramp, i rukavice, i lopatu, i šarafe, i izolaciju, i Ivu i dao se na posao, ali mu nitko nije znao reći gdje je odvod kojega se je nastojao dočepati kako bi pomogao punici. Iva je telefonirala i s Antom, i s Tošom, i s Katicom – jedni su rekli malo livo, drugi malo desno, svi su kazali da je plitko, a zet Ljuban je kopao i kopao. Nije baš bilo plitko, na dubini od točno dva metra i tridesetosam cenata, kad više nije mogao lopatom izbacivati kamenje na površinu, konačno je Ljuban otkrio začepljenu cijev, postavio novu i sad Baćkuša može bez brige prati suđe. Iva je, uredno i bolje od Toše, zabilježila velikom metalnom šipkom gdje se nalazi odvod, da nakon trideset godina opet netko ne bi morao zvati Tošu i slušati kako je plitko postavljen.“ 

Zerda me je pažljivo slušala, brist mi je svojim granama davao znake zaljubljenosti pa sam im nastavila pripovijedati, kratko i sažeto, sjećajući se raznih dogodovština s vodom i Mandoseljanima. 

U ljeto sedamdesetdevete godine su Ante Baćkušin i Blago Ćokanov istovarivali sijeno s traktorske prikolice u njihove pojate, najprije u Ćokanovu, pa onda u Stipinu, i dobro se naprašili. I mene zažulja kora kad se sjetim toga posla, a kamoli da neće mlade momke – koji su nakon posla planirali otići do Šćetine kuće gdje je sjedilo puno lijepih cura iz Džankušića – zasvrbjeti koža od znoja i prašine, pa su se odlučili oprati prije odlaska u žensko društvo. Ante je na brzinu bio gotov, a Blago je prvi put u životu stao u kupaonicu čekajući  da dođe na red. Dok je Ante otišao tražiti novu košulju i sušiti kosu, Blago je muku mučio pod tušem ne znajući kako da prebaci mlaz vode iz slavine u tuš, te se vjerojatno ne bi uspio ni dobro oprati da Anti nije postalo čudno zašto njegov stričević već pola sata ne izlazi iz kupaonice, pa je odlučio vidjeti o čemu se radi. 

Zatekao je Blago kako znanstvenim pogledom analizira komplicirani mehanizam češkajući se po kosi poput profesora Baltazara i mrmljajući sebi u bradu: 

„Di se samo pribacuje voda? Sveti Ante reci mi di se pribacuje voda u tuš!“ 

Sveti Ante poslao je svoga imenjaka koji je Blagi pokazao malu polugu nakon čijeg povlačenja mlaz vode probija kroz tuš, i  vraća se u početnu poziciju čim se voda zavrne. Nikada kasnije se Blago Ćokanov nije tako detaljno oprao kao tog dana, samouvjeren i čist otišao je do Šćetine kuće, ali je  zakasnio jer je tamo već Branko Banov pričao zgode curama koje su ga zadivljeno slušale i hvalile njegovu frizuru, crvene patike i raskopčanu košulju, pa je Blagino pranje u tom smislu bilo uzaludno i nije mu nimalo pomoglo. 

Godinu dana kasnije zaputio se je najljepši Ćokanov sin u Njemačku, do svoga daidže Andrije, kojemu je trebao pomagati na baušteli i zaraditi dovoljno novca za prvu godinu školovanja u Zagrebu, ali dobrodušni brat njegove majke, majstor svog zanata, nije bio baš oduševljen nećakovim tehničkim darom, no to je isto  druga priča, ovdje se radi o Mandoseljanima i vodi. 

U mjestu Traunreutu, odmah iza granice Austrije i Bavarske, dočekao je Blagu drugi ujak, Andrijin mlađi brat Jozo,  kod kojega je mladi Mandoseljan prenoćio prije nego krene dalje, do grada Manheima. Blago se je odmah nakon dolaska u radničke stanove zaputio u kupaonicu, Jozo mu je za svaki slučaj pokazao kako se uključuje tuš i napomenuo da nakon korištenja zahoda obvezno pusti vodu. 

Vrativši se u sobu, opran i počešljan, Blago je od umora zaspao kratko nakon što je saopćio ujaku da je sve obavio onako kako mu je on rekao, pa je ujutro bio gadno iznenađen Jozinim prijekornim pitanjem: 

„Blagoja, zašto sinoć nisi pustio vodu u WC-u? Reko sam ti da uradiš tako.“ 

„Zašto bih pustio vodu?“ – začuđeno i pravednički pitao se je Blago, prije nego je nadodao – „Obavio sam samo malu nuždu, a mokraća je ko i voda.“ 

Jozo je kimnuo glavom, namignuo svome cimeru, Jozi Banovom, i sve je bilo kristalno jasno. I oni su nekoliko godina ranije naučili kad treba pustiti vodu, pa nisu pravili veliku dramu od Blagina neznanja. 

Toga ljeta naučio je Ćokanov sin još puno toga o tekućoj vodi i pranju – Andrijina žena, Blagina ujna Iva, mu je objasnila da kosa od pranja sapunom ostane ljepljiva, da je šampon puno bolji i da njemačka voda nije za piće, a on je sve pamtio i marljivo učio, tako da danas, u uzrastu od pedeset godina, može slobodno krenuti u bijeli svijet, a da neće osramotiti ime mandoseljsko. 

Ali nije Blago jedini Mandoseljan koji je muku mučio s vodom, ima i drugih koji malo šute, a ponešto i ispričaju. 

Tako sam od Mirijana Seserova čula za doživljaje Frane Krstina prilikom njihova prvog zajedničkog putovanja vlakom. Krenuli su dvojica kršnih Mandoseljana nekamo u Slavoniju, na posao ili u vojsku, Mirijan je bio tehnički obučeniji pa je svom prijatelju pokazao kako se koristi voda na zahodu u željezničkom vagonu. Frano je naime sam-samcat pojeo cijeli burek u kupeu, Mirijanu nije dao ni mrvice jer je bio jako gladan, i htio je nakon obilnog objeda oprati ruke da ne zaprlja misne hlače, zaputio se do kraja vagona i vratio se, još masnijih prstiju nego ranije, na što ga je Mirijan upitao: 

„Zašto bolan Frano nisi opro ruke, isprljat ćeš i bile pantale, i šareno sidalo, i bravu na vratima.“ 

„Ne iđe voda.“ 

„Kako ne iđe! Ajde da ti pokažem“, predložio je Frani njegov vjerni prijatelj prije nego su se zaputili do uskog WC-a. Mirijan je, probijajući se između naguranih kofera i uzbuđenih žena koje su zadivljeno gledale njegov odlučni izraz lica, smislio kako da obuči Franu, da bi godinama kasnije imao o čemu pripovijedati osvećujući se za svaki slasni komad bureka, pa mu je, kad su stigli do cilja počeo objašnjavati: 

„Nema tu neke filozofije. Kažeš samo „Teci vodo!“ i voda poteče“ – govorio je Mirijan, a čim bi izrekao čarobnu formulu stao bi nogom na stopalu montiranu na podu vagona koja je služila za otvaranje dovoda, pa je nastavio obuku odmičući nogu u stranu, nakon čega bi voda prestala teći: 

„Isto tako kad oćeš da pristane teć zagalamiš  „Stani vodo!“ i voda prestane curit. Moraš samo dovoljno glasno vikati jer je u vlaku bučno, da te slavina razumi. Sad ja odo u kupe malo prileć, a ti dobro operi ruke“- završio je Mirijan i ostavio Franu samoga da u praksi provodi naučeno gradivo. 

Tog dana izbila je velika uzbuna u vlaku od Sarajeva do Slavonskog Broda – zahod u jednom pretrpanom vagonu cijelo je vrijeme bio zauzet, čak i kad je kondukter htio kontrolirati karte nitko nije uspio istjerati Franu na hodnik. On je cijelo vrijeme glasno i ljutito vikao, čudeći se zašto voda ne poteče: 

„Teci vodo – Stani vodo!“ 

Mirijan se je kratko prije dolaska vlaka na kolodvor, na kojem su dvojica Mandoseljana morali izići, pokucao Frani na vrata i rekao mu: 

„Uh, zaboravio sam napomenut da kad povičeš „Teci vodo“ moraš stisnuti stopalu nogom. Ajde sad oprobaj, operi ruke i kad izađemo kupi mi burek.“ 

Frano je poslušao iskusnijeg Mandoseljana i voda je, gle čuda, potekla i oprala Franine masne prste. Od tada on međutim izbjegava putovanje vlakom plašeći se da ga netko ne prepozna, ali to je, isto kao i ostale opaske, sasvim druga priča. 

Blago Vukadin