NIŠTARIJINI ZAPISI: Coronine priče 9

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Taksist Stipe

Austrijski taksist hrvatskog porijekla, gospodin Stipe, generacija je moje pokojne majke, pa smo se u neku ruku prilikom našega upoznavanja, prije dvadesetpet godina, skoro sprijateljili, posebno kad je čuo da su djedovi i babe moje matere iz sela Crnča kod Širokoga, odakle se pak Stipin čukundjed za vrijeme Turaka sklonio u Makarsku.

U zimu tisućudevetstodevedesetpete, u gluho doba noći, nazvao me policajac Hans, kojega sam privatno poznavao:

„Blago, molim te možeš li ikako odmah doći u Baden! Jedan tvoj zemljak je poludio i zaboravio njemački, pa se ne možemo nikako sporazumjeti, a ti si prvi kojeg sam se sjetio.“

Moja tadašnja žena mi nije povjerovala da u to doba moram iz kuće, ali to je sasvim druga priča, te sam se nekako uspio odjenuti i živ napustiti stan.

Na kolodvoru u Badenu zatekao sam Stipu, djedicu nižega od mene pet-šest centimetara, ali zato lakšega barem dvadeset kila, zatim krupnoga i jakoga, bradatog čovjeka koji bi cijeloga Stipu mogao pojesti za doručak, i uznemirenoga policajca Hansa, dok je on moga ljutitog zemljaka držao na sigurnoj udaljenosti, da samo pogledom može premlatiti bradatoga džina.

„Držite me, ubit ću ga!“ – vikao je Stipe te prohladne noći kad smo se upoznali.

Na kraju se ispostavilo da je Stipe bradonju držao za četnika koji ga hoće uništiti, iako se radilo o nedužnom Beograđaninu koji je tražio račun, a Stipe, poput većine taksista toga vremena najviše je mrzio račune i sve države ovoga svijeta u kojima se ne može raditi na crno.

Osim toga ljutiti taksist nije mogao razmijeniti veliku novčanicu, a napeta situacija bila je pojačana dojmovima s kraja rata u bivšoj Jugoslaviji, zbog čega bi u vatrenom Hrvatu Stipi, koji je cijeli rat, poput mene, proveo na kauču u Austriji, planula sumnja na svakoga čovjeka koji govori srpskom ekavicom, a kamoli ne na one koji traže račune.

Nošen emocijama zaboravio je moj novostečeni poznanik teškom mukom naučeni njemački jezik, na kojemu njemu hitno potrebne psovke ni ne postoje, te je prije dolaska policije skoro zadavio mirnoga i dobroćudnog čovjeka koji ni muhu ne bi zgazio.

Pola sata nakon moga dolaska razišli smo se više-manje u miru.

Stipe je za svaki slučaj uzeo broj moga telefona, dobio novac za odrađenu vožnju i kaznenu prijavu zbog remećenja javnoga reda, izrečenih prijetnji, uvreda, pokušaja otpora državnoj vlasti i planirane utaje poreza, krupni Beograđanin je sitnim koracima otišao u hladnu noć, policajac Hans zaputio se svojoj, a ja svojoj ženi, plašeći se što će biti i hoću li živ dočekati jutro.

Punih dvadeset pet godina nakon toga o Stipi nisam ništa čuo.

Jučer u podne, glasno i bijesno, zazvonio je moj kućni telefon, čiji broj se u zadnjih trideset godina nije mijenjao i na koji me zovu samo rijetki, ponekada već zaboravljeni poznanici:

„Blago, dite moje, pomagaj opet ako Boga znaš!“

„Tko je, gdje gori i kako da vam pomognem?“ – upitao sam preplašeni starački glas.

„Ja sam Stipe iz Makarske, sićaš me se sigurno. Ti si me onda spasio od onog četnika, a sad me se Austrijanci dovezali.“

„Ah, gospodine Stipe, vi ste! Kako vas služi stari mercedes, vozite li još uvijek taksi?“

„Kakav taksi, Blago moj mili! U mirovini sam otkad smo se upoznali. Na sudu sam dobio masnu kaznu, žena mi je zapritila da će me ostavit ako vako nastavim, da nije poso više za mene i da će mi neko nešto učinit ako se opet naljutim i zaboravim njemački, pa sam je poslušao.“

„Ah, da, zaboravio sam da ste generacija moje matere. Što je točno bilo, Stipe?“

„Oće me otirat iz stana!“

„Tko vas hoće otjerati?“

„Nekakav advokat iz Beča, gori je od onog četnika šta mi nije tija platit vožnju.“

„Stipe, nije istina, čovjek vam je sve platio, za vožnju sedamdeset i bakšiš od trideset šilinga. Dao je meni novčanicu od tisuću šilinga, ja sam istu razmijenio i predao vam stotku, a Beograđaninu vratio kusur. Policajac Hans je htio da izdate račun, ali ste mu rekli da i on kazne za brzu vožnju kasira na crno, bez računa i da ćete ga prijaviti ako vas ne pusti na miru. Ali nema sad veze. Zašto vas taj odvjetnik hoće izbaciti na ulicu?“

„Ne znam ni ja. Dobio sam jutros pismo, pročitao šta mi advokat priti, naljutio se na njega i opet zaboravio njemački.“

„Uh, gadno zvuči Stipe! Ja vam nisam nikakav pravnik, mogu vam samo prevesti o čemu se radi, ali za deložaciju bi bilo bolje da nađete dobrog odvjetnika. Sigurno je sigurno.“

„Znaš li ti nekog advokata koji govori hrvatski? Na njemačkom mu ništa neću moć objasnit.“

„Znam, poslat ću vam ime i broj telefona preko SMS-poruke.“

„Može. A kako se zove taj tvoj advokat?“

„Gospodin Žeželj, nije on moj, ali je ljubazan i stručan“ – rekao sam mu ime jednoga od najboljih mladih bečkih odvjetnika koji se specijalizirao za mandante iz Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine.

„Molim, kako! Šešelj? Pa nećeš meni valjda onog četnika preporučit. Blago, a ja sam mislio da si ti naš!“ – počeo je vikati na mene Stipe, koji je očito i slabije čuo, pa nije bilo koristi govoriti mu išta, iako sam nekoliko puta probao objasniti:

„Nije Šešelj, nego Žeželj!“

„Kako su se ono zvali tvoji s materine strane“ – sjetio se Stipe našeg kratkog razgovora prije dvadesetpet godina na kolodvoru u Badenu.

„Karačići iz sela Crnča kod Širokog.“

„Ajme meni, ja mislio ti naš, kad tamo meni Karadžić preporučuje Šešelja! A nisi ti sigurno ni Blago, nego Blagoje! Dali su ti ime po onom kurvinu sinu, zločincu Adžiću.“

Nije bilo šanse objasniti starom čovjeku zabunu u njegovu uhu, pa sam mu, nakon što je bijesno spustio slušalicu, poslao kratku poruku:

„Nije Šešelj, nego ŽEŽELJ, nije Karadžić, nego KARAČIĆ. A ja nisam Blagoje, nego BLAGO. I boli me ona stvar za vas stan i vaše četnike.“

Još prije nego je cijela poruka stigla do Badena zazvonio je opet moj kućni telefon, ovoga puta veselo:

„Blago, dite moje, oprosti mi, molim te! I gluv sam i star, ali pomagaj!“

Nije mi Stipe uspio ništa objasniti, osim da je nazvao bečkoga odvjetnika koji mu prijeti, ali su se posvađali na telefonu, pa mi je Stipina kći Anica poslijepodne poslala mailom dopis iz Beča u kojemu nedužni bečki odvjetnik i sudski skrbnik oboljeloga Stipina stanodavca moli sve podstanare za termin kako bi mogao pogledati i procijeniti vrijednost povjerene mu imovine, te da mu pošalju ugovore o najmu.

Jutros sam nazvao odvjetnički ured i spasio Stipu novoga kaznenog postupka, jer je odvjetnik bio jako ljutit nakon što ga je umirovljeni taksist, na slabom njemačkom, nazvao četnikom i ratnim zločincem, no, objasnio sam mu da je Stipe star i emotivan, pa se čovjek pribrao.

Na kraju sam mu rekao da stan može pogledati čim prođe corona i da Stipe nema ugovora o najmu stana, jer on voli sve na crno – i raditi, i stanovati – no to me se više ne tiče, nakon što je i mene proglasio četnikom.

Mislim ipak da Stipu, unatoč nedostatku ugovora, bečki odvjetnik neće deložirati, jer i četnici i odvjetnici ponekada rade na crno.

Ali, samo ponekada.

Blago Vukadin