NIŠTARIJINI ZAPISI: Svatko se nekad zabuni

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

„Ljudi moji, kako vrijeme prolazi“ – pomislim nekada na nekoliko trenutaka, prije nego se izgubim iz dometa ogledala.

Naša firma postoji već skoro četrdeset godina, a ja tamo radim od 1992. U međuvremenu se puno stvari dogodilo, i s firmom, i s kolegama, i sa mnom. Jedino su kolegice ostale jednako lijepe i mlade kao ranije.

Tako na primjer u ono vrijeme nisam imao sijedu kosu, a ni bore na mome čelu nisu se primjećivale iz daljine. Ja se doduše još uvijek osjećam kao mladić, samo moja u međuvremenu već skoro pa odrasla djeca mi to baš ne vjeruju i pitaju me zaustavljam li se ja ujutro uopće ispred ogledala. Ali to su moja djeca, djeca će uvijek ostati i prema tomu nemaju pojma o životu.

Puno više me pogodi kad netko drugi ne prepozna moju mladost. Najgore je međutim ako neka žena moje životne dobi istu previdi. O tomu se radi u ovoj kratkoj priči.

Kao što sam na početku naveo već dvadesetijednu godinu radim u istom poduzeću. Od 1996. na terenu – kao trgovački putnik – gdje po nalogu firme posjećujem klijente u sjevernom Gradišću.

Svojim poslom sam zadovoljan – svakodnevno sam u kontaktu s ljudima koji prodaju naše proizvode, a na toj osnovi sklopljeno je i nekoliko stvarnih prijateljstava. Uz to u redovima naših partnera ima puno prekrasnih dama koje se obraduju kad me vide. Ja se radujem još više.

Prije nekog vremena – prošlo je otprilike tristo dana od te zgode – krenuo sam na rutu koja počinje u jednoj pošti. Umjesto šefa filijale, koji je bio na odmoru, iza pulta me dočekao očaravajući osmijeh prekrasne dame mojih godina – mlada poštanska službenica je toga dana radila u toj pošti.

Odmah sam postao još više nego inače motiviran i predstavio joj se širokim osmijehom i riječima:

„Dobro jutro. Ja sam Blago Vukadin, trgovački putnik firme Takoitako“ – da bih odmah priupitao – „Mi se ranije nismo upoznali?“

Lijepa poštanska suradnica, duge smeđe kose, njegovane pojave, neodoljiva pogleda, ukrašena anđeoskim osmijehom mi se predstavila, da bi sve završila rečenicom:

„Već dugo vremena radim u pošti, po raznim filijalama. U sjevernom Gradišću još nisam bila, ali poznajem jednog Vašega kolegu, mlađega od Vas.“

Odmah sam pomislio na Markusa koji je petnaest godina mlađi od mene, radi u južnom Gradišću, nema nijednu sijedu vlas na glavi i zbog toga je moguće da poneka žena, koja se detaljno ne zagledava, stvarno procijeni kako je on malo mlađi od mene.

Upitao sam je:

„Jeste li često bivali u južnom Gradišću?“

„Ne!“ –odgovorila je začuđena dama – „Ja sam uglavnom u općini Wiener Neustadt, tamo radi Vaš mladi, plavokosi kolega.“

Odjednom sam izgubio glas, koljena su mi se oduzela i poljuljan u samopouzdanju zabuljio sam se u staklo koje je se nalazilo iza lijepe gospođe. Tamo sam prepoznao svoju mladalačku figuru, nisam uopće primjetio bore, te sam se polako vraćao u realnost i nakon nekoliko beskonačnih trenutaka se usudio nastaviti razgovor:

„Ali Vi ste se zabunili! Moj plavokosi kolega koji radi u općini Wiener Neustadt sedam godina je stariji od mene.“

Žena me je još jednom detaljno razgledala, kontrolirala me cijeloga, sumnjičavo vrteći glavom lijevo i desno prije nego je završila:

„Pa to je nemoguće!“

Navedenom rečenicom završili smo naš small-talk.

Šutke sam promijenio nekoliko izgrebanih prodajnih kutija, zaputio se do auta po novu reklamnu zastavicu i pri povratku u poštanski ured nekoliko puta duboko udahnuo.

S lijepom damom sam potom pričao isključivo i poslu, dok o mojim kolegama nismo više ni riječi progovorili.

Blago Vukadin