NIŠTARIJINI ZAPISI: Sjećanje na Trpu Šarca

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Nekako pred kraj 2014. preminuo je pravi, pravcati Mandoseljan koji je rođen u našem selu, živio i radio pod našom gredom i na kraju svoga ovozemaljskog puta pokopan na groblju iznad Dolova.

Tekst: Blago Vukadin

Za Trpu Šarca ne znam kad je točno rođen, vjerojatno negdje četrdesetih godina prošloga stoljeća. U selu sam čuo da mu je otac rano nastradao, od partizana. Ne znam ni koliko je razreda škole završio i koliko braće i sestara je imao.

Pokojni Trpo bio je naime šutljiv, marljiv i samozatajan, pa puno toga o njemu ne znam.

Ali zato znam da je stalno radio.

Imao je Trpo nekoliko njiva, livada, krava, jednoga vola i murvu. Bio je seljak koji se nije stidio svoga posla,  čovjek koji je svojim težačkim radom odgojio svoju djecu – tri kćeri (Matija, Dijana, Josipa) i dva sina (Jozo i Jure).

Trpo je oženio svoju izabranicu, Nevenku Tomas, curu iz duvanjskoga sela Sarajlija, mjesta ispod Ljubuše. Nevenka  – mi u selu zovemo je jednostavno Trpinica – je za razliku od njenoga muža bila i ostala glasna, ima još uvijek prodoran glas i osvajajući osmijeh. Trpo je bio visok i mršav, Nevenka mala rastom i malo okruglija od njega.

Trpo je cijeloga života bio ponosan na svoju Nevenku i na svoju djecu.

I na svoj rod, Šarčev.

Sjećam se da je Trpi bilo važno naglasiti, iako je kao što napomenuh uglavnom šutio, da je ponosan na svoje Šarce, stari mandoseljski rod. S punim pravom je Trpo to isticao – ima u njegovim Šarcima puno lijepe, marljive i pametne čeljadi.

Imao je Trpo u blizini naših kuća svoju livadu, Podvornicu. Na njoj smo često igrali lopte – Ćikića blizanci Pere i Ante, Jozo Ćotin, Ante Baćkušin i ja skoro svakoga dana, a ostala djeca barem jednom tjedno.  Trpina livada bila je naime ravnija od susjednih, Kalčine i Bubine Podvornice, a i opasnost da nam netko prekine utakmicu bila je na njoj puno manja, jer su Šarčeve kuće na drugom kraju sela.

Kad bi Trpinica prošla za kravama kroz Markoviće potjerala bi nas da joj ne gazimo travu. Mi bismo se sklonili, a nakon što bi se ona vratila kući nastavili bismo utakmicu. Nije Nevenka nikada bila previše stroga, malo glasnije bi zagalamila, a mi se, znajući da je u pravu, ne bismo previše bunili.

Trpo bi se na nas naljutio kad bi čuo što radimo na njegovoj Podvornici –  njega smo se plašili više nego Nevenke, ali nije ni on nikada udario neko dijete.

Nekoliko mjeseci prije njegove smrti, kad sam bio u selu, prošetao sam do groblja, kroz Šarce. Trpo je u svojoj pojati, na gornjoj strani puta, vilama prebacivao sijeno. Pozdravili smo ga, on je kratko odvratio i nastavio raditi.

Kad sam na našoj mandoseljskoj stranici pročitao da je Trpo preminuo, nakon kratke i teške bolesti, odmah sam ga se sjetio.

I njegove Nevenke.

I njihove djece koja s nama nisu igrala lopte na Trpinoj Podvornici jer su mlađa od naše generacije.

I teškog posla sam se sjetio.

I Trpina mirnog pogleda.

Pokoj mu duši.