Smotan sam.
Znam to dobro, iako oni koji me poznaju vjerojatno ne mogu vjerovati mojoj samospoznaji.
Kad se naljutim na djecu zbog njihove nespretnosti, žurbe i meni u tom trenutku nepojmljivih nezgoda, sjetim se sebe otprije nekoliko desetljeća, godina, dana ili minuta, olakšano konstatirajući:
„Moji su. Na mene su.“
Događa mi se, naime, redovito da poremetim redoslijed stvari i događaja, pomiješam imena, zamijenim mjesta, spržim jezik, isprljam cipele i jutrom progutam podnevne, a uvečer jutarnje tablete.
Sve su to, međutim, sitnice koje se zbivaju kod kuće, gdje me nitko ne vidi, a imam i Andreju pored sebe, koja za mnom popravlja rupe, rubove i šarafe, pa relativno mirno i udobno proživljavamo dane, smijući se zajedno mojim ispadima nespretnosti, no na poslu je malo teže prebroditi nezgode u koje se uvalim vlastitom nepromišljenošću.
No, uvijek se nekako izvučem, a to je najvažnije.
Na početku poslovne karijere naučio sam brijati se uvečer – do jutra zarastu ranice na licu zalijepljene toaletnim papirom – zube perem prije oblačenja i nakon svlačenja košulje, auto palim tek kad zatvorim vrata, termine dogovaram s kalendarom u rukama, a telefoniram isključivo na mjestima gdje nema buke.
Unatoč spremnosti na svaku nemoguću situaciju dogodi se ponekada da zabrljam, budući da ne mogu sve predvidjeti, a kamoli spriječiti.
Kao na primjer kišu.
Krajem osamdesetih godina radio sam u osiguranju, nešto poput Kafke koji u nesigurnim vremenima prodaje zapisanu sigurnost.
Lijepo sam zarađivao, kupovao kravate, peglao košulje, češljao bradu i krpio čarape, ali sam rijetko kupovao nove cipele, bolje rečeno sve dok se one stare ne raspadnu.
Kao olakotnu okolnost navodim da sam obuću redovito čistio, nekada čak i kremom mazao, a obično bih vrhove cipela obrisao na brzinu od stražnji dio suprotne nogavice. Glavno da se sjaje, jer u osiguranju je sve privid – dok pričaš o bogatstvu moraš djelovati barem uredno, a pored skupoga vozila, obično kupljenoga na kredit, cipele najvjernije odaju stanje na bankovnom računu.
Ta, tko bi kupio policu osiguranja od čovjeka koji ima prljave cipele?
Tako sam se u svom turbo mitsubishiju, sa sto sedamdeset konjskih snaga, jednoga proljeća obreo u Sarajevu, u onemoćalim cipelama kojima je na desnoj potpetici klapala jedna od dvije drvene potplate, te sam namjeravao pronaći kakvog dobrog postolara, sjetivši se priča Isaka Samokovlije i Limarske ulice, u kojoj se je krajem devetnaestoga stoljeća nalazila radnja sinjora Binjoke gdje je Rafael, sin nosača Samuela, izučavao zanat.
„Ako i nije Binjoka, bit će neki Mujo, pa neka mi popravi potplatu dok pojedem ćevape u somunu. Termin u hotelu tek je u tri poslijepodne“ – planirao sam dan vozeći se krivudavom cestom od Travnika prema glavnom bosanskom gradu, gdje me je čekao Šaćir, naš poslovni partner i sarajevski zavodnik.
Sarajevo me dočekalo mokro i magleno, puno proljetne vlage od otopljenog snijega, prljavih ulica, raspalih kišobrana i, čini mi se, crvenih tramvaja, čija stvarna boja je toga dana bila neraspoznatljiva.
Dok sam tražio Limarsku ulicu, za koju nisam ni znao postoji li još uvijek pod tim imenom ili su je prekrstili, žvačući ćevape s lukom i ajvarom udomljene u mirisnom somunu i držeći kišobran u lijevoj ruci, previdio sam lokvu u rupi kaldrme, zakačivši rasklimanom potpeticom o oštri kameni rub, našto se potplata odvojila od cipele, postavši dijelom baščaršijskog inventara.
Počeo sam šepati, poput nosača Samuela dok se natovaren vrećama penje do Bjelava, budući da mi je lijeva cipela neplanski postala za puna dva centimetra viša od desne, a kroz šuplje dno se vlaga s ulice počela uvlačiti u moje čarape žmekćući neugodno i bučno među nožnim prstima.
„Ako ne nađem Limarsku ulicu i postolara, propade mi termin u hotelu, neće me ni pustiti unutra ovako šepava“ – počeo sam kombinirati, panično tražeći pogledom barem neki dućan za cipele.
Tamo su, međutim, prodavali samo bakrene džezve, okrugle tepsije, dugačke oluke, smotane soluntare i velike kazetofone, dok nigdje nije bilo cipela, a kamoli postolarske radnje.
U međuvremenu je vrijeme šibalo, a nevrijeme se smirilo.
Zahvalio sam se Bogu gledajući u tornjeve katoličke katedrale, prozore pravoslavne crkve i vitki minaret jedne džamije, tražeći usput hram u kojemu se Samuel svake subote, u čistim cipelama molio Stvoritelju, da je kiša konačno prestala i sjeo na kamenu klupu pored okrugle česme, podigavši desnu nogu i pomno analizirajući novonastalu situaciju.
Desnu čarapu sam iscijedio i položio je pored sebe da se prije termina u hotelu barem malo osuši, izuo i lijevu cipelu i potom – izgubivši nadu da ću na vrijeme uspjeti nabaviti novu obuću, a kamoli popraviti raspalu cipelu – odlučio pronaći rješenje.
I lijeva cipela je, poput prije nezgode desne, imala dvije drvene pločice u potplati, te sam bez puno razmišljanja odlučio rastvoriti i nju, pa potom jednu daščicu učvrstiti na desnoj cipeli kako bih izravnao tjelesnu visinu i prestao šepati.
Razvalivši ključem od skupog vozila još čvrstu lijevu potpeticu i razdvojivši dvije daščice – usput sam se posjekao po dlanu jer je valjalo iščupati postolarske čavliće kojima su one bile spojene, ali to je druga, medicinska priča – počeo sam, pravovremeno, razmišljati što je sljedeći korak.
„Zalijepiti ih bilo bi najbolje. Ali koje ljepilo će izdržati do predvečer, posebno ako opet počne kiša? Čavliće mogu zaboraviti, savijeni su, a u autu imam samo patike zamazane blatom. Već je pola dva i uskoro moram krenuti prema hotelu“ – prolazilo mi je kroz glavu prije nego mi je sinula spasonosna ideja.
„Sad su obje cipele bez potpetica. Neću više šepati, kiša je prestala, a desna čarapa je skoro suha, te voda među prstima neće više proizvoditi čudne zvukove“ – odlučio sam, očistio, usjajio maramicom obadvije cipele i ne šepajući nimalo, sunčanom stranom pješaške staze zaputio se do hotela, pazeći da slučajno ne ugazim u neku lokvu.
Budući da sam bio dobre volje nitko nije ni pogledao u moje cipele.
Šaćir me je dočekao širokoga osmijeha, okružen s nekoliko ljepotica koje smo zajedno uspjeli nagovoriti da i one ubuduće prodaju naše osiguranje.
Sastanak je, dakle, uspješno završio, i cijeli dan bi bio lijep i ugodan da predvečer opet nije počela padati kiša.
Mokrih čarapa stigao sam do auta, ali to nitko osim mene nije znao, a tamo su me čekale zamazane patike, pa sam se zadovoljan i suh vratio kući u Austriju.
No, ako netko sazna postoji li u Sarajevu još uvijek Limarska ulica i nalazi li se u njoj postolarska radnja sinjora Binjoke, nek mi obvezno javi.
Nikad se ne zna.
Kiša često pada, a Sarajevo nije daleko.
Blago Vukadin