NIŠTARIJINI ZAPISI: Propalo Dušanovo carstvo

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Dušan M.  u duši je četnik, iako nema ni brade, niti brkova, a i počešljan je stalno.

Zato ima više od osamdeset godina i hoda još uvijek uspravno, pa sam mu nedavno rekao:

„Ako jednom doživim vaše godine, volio bih da se i ja tako dobro držim!“

Drago mu je bilo.

Dušanov sin Aleksandar, čovjek moje generacije,  izgleda puno lošije od oca.

Rak ga je bacio na postelju, ali se bori zajedno sa suprugom Dženanom i njihovom djecom, dvadesetogodišnjim sinom i  tri godine mlađom ljepoticom koja još ide u školu.

Poznajem cijelu veliku obitelj.

Već godinama odvojeno dolaze kod mene zbog kojekakvih prijevoda i pravnih savjeta, ali sam tek nedavno saznao što stoji iza labirinta imena raznih vjeroispovijedi.

Dušanova supruga Mirjana preminula je kratko prije katoličkoga Božića, a dva dana iza Nove godine, odnosno tri dana prije pravoslavne Badnje večeri, došao je najprije on, a uvečer i njegova nevjesta Dženana po savjete u vezi nasljedstva.

„Nisam ja pravnik, odite kod javnog bilježnika kojega je sud odredio,  pa se tamo dogovorite“ – planirao sam se obadvoje njih riješiti na brzinu i otjerati od sebe priče o obiteljskim svađama, balkanskim narodima,  časti, novcima, bolesti i umiranju, budući da imam dovoljno vlastitih briga.

„Lakše mi je kad mi vi objasnite, da sve razumijem“ – zamolio me prije podne Dušan, a predvečer Dženana, pa mi nije bilo druge nego saslušati ih.

Pokojna Mirjana i njen muž uštedjeli su veliku svotu novca, dovoljnu da izgrade lijepu kuću u Austriji, ali su ovdje životarili u malom stanu, dok su u Bosni sazidali dvore.

Nisu oni jedini, puno je takvih ljudi koji cijeli život rade i štede za prazne kuće u opustjelim zavičajima.

Po zakonu udovcu pripada njegova  polovica bračne ušteđevine, dok od Mirjanine polovice njihov sin Aleksandar ima pravo na dvije trećine, a jedna ostaje Dušanu.

Sve bi to bilo u redu i jednostavno, da se Dušan nije odrekao sina i s njim već dvadesetpet godina nema nikakva kontakta.

A odrekao ga se za vrijeme rata.

Dušan je vikendom iz Austrije odlazio u četnike u Bosnu, a jedne prilike mu se pridružio i sin Aleksandar.

No, umjesto da ratuje za izmišljenu i proširenu otadžbinu, mladić se zaljubio u lijepu komšinicu Dženanu, kćer muslimana Mehe i katolkinje Kate,  i poveo je sa sobom u Austriju, gdje su se uskoro vjenčali.

Tako je četnik Dušan za nevjestu dobio balinku Dženanu, a njegov sin u očima srpskog, bosanskog sela postao izdajica, kukavica i dezerter.

No, kakav je to bio četnik u očima bradatih suboraca, posebno u vrijeme kad su Dženanini roditelji,  balija Meho i ustaška kurva Kata,  netragom nestali?

Pretpostavljam da Dušanu kasnije nisu dozvoljavali da vikendom puca iz topa po muslimanskim selima.

Tko je dvoje nevinih ljudi ubio ne zna se, no prije nekoliko godina su im u šumi pokraj ceste pronađene kosti, pa Aleksandar i Dženana planiraju od udjela u nasljeđu urediti im grob.

Dušan svoje odricanje od zalutaloga sina smatra pravno obvezujućom činjenicom, te se neskrivenim emocijama i glasom pravednika protivi mome objašnjenju kako to može mačku o rep objesiti i  da sin ima pravo na udio u ostavštini iza svoje majke.

„Ali to sam ja uštedio!“ – nastoji me uvjeriti u svoje poštenje.

„I pokojna Mirjana isto. Aleksandar nasljeđuje od njenoga, ne od vašega dijela.“

„I njegova balinka će onda dobiti moj novac!“

„Ljubav je nepredvidiva i lijepa. I vaša unučad će imati nešto od bakina dijela.“

„Nisu to moja unučad!“ – malo tiše nego ranije izgovara glatko obrijani vikend-četnik na privremenom boravku u Austriji.

„Jesu, jesu, to su vaši potomci!“ – podbadam Dušana,  radujući se skrivenom bijesu u njegovim očima.

„Treba mi taj novac za obnovu krova u Bosni. Kuće im ne dam ni u snu. Radije ću baciti bombu u nju!“ – zadnjim argumentima zadrti Srbin nastoji mene, Hrvata,  uvjeriti u svoju pravednost.

„Možete Dušane krov i pozlatiti od onoga što ste vi i pokojna Mirjana zajedno zaradili. Ali vam ne bi bilo pametno najprije obnavljati kuću, a potom bacati bombu u nju. Bolje je obrnuto.“ – ne da mi vrag šutjeti.

„Vukadine, vi mene zajebavate!“ – veli mi na oproštaju razočarani udovac.

„Sretan Božić vama i vašoj obitelji, Dušane.“ – želim mu za kraj.

Uvečer je stigla Dženana i ispričala mi da je njen svekar prvi put nakon dvaipol desetljeća nazvao sina, pitao ga za zdravlje i pozdravio čak nevjestu balinku i svoju unučad, te da su se dogovorili kako će pred javnim bilježnikom sve brzo potpisati,  bez svađe i prepirke.

Možda od četnika pod stare dane ipak postane čovjek?

A možda zauvijek ostane bešćutno stvorenje i pretvori se do kraja u nečovjeka s dugom bradom i neopranom kosom?

No,  to je sasvim druga priča.

 

Blago Vukadin