Pero je već u godinama. Devet ih je napunio, a to je za papigu solidna starost. Postao je lijen i spor, pa mu se nekada ne da ni izletjeti iz krletke napunjene šarenim zvoncima, većim i manjim štipaljkama i zrnatom hranom.
Gurne jednu igračku u stranu, zaljulja drugu i gleda u treću.
Najdraža od svih mu je, jasno, plastična papiga koja već godinama glumi njegovu ženu.
Kad je bio mlađi Pero ju je hranio, milovao i ljubio, dok sada očito rjeđe misli na nju. Ostao je doduše i dalje nježan, brine se za svoju šutljivu životnu suputnicu i priča joj sve što je naučio, ali je ljubi manje i kraće – i u ptica u starosti popuste hormoni, a jezik im se razveže.
Najviše voli boraviti na balkonu i slušati cvrkute koji do njegova kaveza dopiru iz obližnjega parka. Pero je jedina ptica u komšiluku koja priča ljudski, dok ostale pjevuše ptičjim glasovima i jezicima.
Možda se ipak međusobno razumiju, iako je Pero odrastao u Zadru, a ove iz parka su austrijski državljani.
Danas je na ogradu pored Pere sletjela crna ljepotica šarenoga trbuha, žućkastoga kljuna i uređenih kandži – pravi ptičji foto-model. Pero se najprije uplašio, nekoliko bijelih komadića perja poletjelo je na sve strane, ali se smirio čim je čuo moj glas.
„Pero smotani“ – počeo sam mu tepati – „Cura ti došla u posjet, a ti se ukočio! Opusti se, nasmiješi joj se i nemoj puno pričati. Zavedi je pogledom i krilima!“
Ali tko će muškoj papigi objasniti kako se ponaša u ženskom društvu!
Čim se malo smirio Pero je međutim počeo po starome – pričati i hvalisati se nepoznatoj ljepotici što sve zna.
„Pero, di si! Pero dragi! Pero dođi! Pero sero!“ – ispucao je u vjetar cijeli rafal riječi kojima raspolaže zahvaljujući Andrejinom odgoju, a slatka, mala ptica se zbunila i pobjegla nazad u park.
Sad je Pero sam. Guta zrnje i ljulja igračke repom.
Njegova plastična družica nijemo ga gleda, a Pero joj nakon objeda tepa, kao da se ispričava:
„Ti si puno ljepša i milija od one skitnice.“
Pa neka netko kaže da ptice nisu ljudi!
Blago Vukadin