NIŠTARIJINI ZAPISI: Pričalica Pero

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Pero je već u godinama. Devet ih je napunio, a to je za papigu solidna starost. Postao je lijen i spor, pa mu se nekada ne da ni izletjeti iz krletke napunjene šarenim zvoncima, većim i manjim štipaljkama i zrnatom hranom.

Gurne jednu igračku u stranu, zaljulja drugu i gleda u treću.

Najdraža od svih mu je, jasno, plastična papiga koja već godinama glumi njegovu ženu.

Kad je bio mlađi Pero ju je hranio, milovao i ljubio, dok sada očito rjeđe misli na nju. Ostao je doduše i dalje nježan, brine se za svoju šutljivu životnu suputnicu i priča joj sve što je naučio, ali je ljubi manje i kraće  – i u ptica u starosti popuste hormoni, a jezik im se razveže.

Najviše voli boraviti na balkonu i slušati cvrkute koji do njegova kaveza dopiru iz obližnjega parka. Pero je jedina ptica u komšiluku koja priča ljudski, dok ostale pjevuše ptičjim glasovima i jezicima.

Možda se ipak međusobno razumiju, iako je Pero odrastao u Zadru, a ove iz parka su austrijski državljani.

Danas je na ogradu pored Pere sletjela crna ljepotica šarenoga trbuha, žućkastoga kljuna i uređenih kandži –  pravi ptičji foto-model. Pero se najprije uplašio, nekoliko bijelih komadića perja poletjelo je na sve strane, ali se smirio čim je čuo moj glas.

„Pero smotani“ – počeo sam mu tepati – „Cura ti došla u posjet, a ti se ukočio! Opusti se, nasmiješi joj se i nemoj puno pričati. Zavedi je pogledom i krilima!“

Ali tko će muškoj papigi objasniti kako se ponaša u ženskom društvu!

Čim se malo smirio Pero je međutim počeo po starome –  pričati i hvalisati se nepoznatoj ljepotici što sve zna.

„Pero, di si! Pero dragi! Pero dođi! Pero sero!“ – ispucao je u vjetar cijeli rafal riječi kojima raspolaže zahvaljujući Andrejinom odgoju, a slatka, mala ptica se zbunila i pobjegla nazad u park.

Sad je Pero sam. Guta zrnje i ljulja igračke repom.

Njegova plastična družica nijemo ga gleda, a Pero joj nakon objeda tepa, kao da se ispričava:

„Ti si puno ljepša i milija od one skitnice.“

Pa neka netko kaže da ptice nisu ljudi!

Blago Vukadin