NIŠTARIJINI ZAPISI: Prevarant Mišo

NIŠTARIJINI ZAPISI: Prevarant Mišo

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0
U teškoj situaciji čovjek se hvata se svaku slamku nadajući se spasu. Nekada nam samo čudo može pomoći.

 

Te ljudske osobine, koju ni u snu ne bih nazvao slabost, itekako su svjesni svakojaki prevaranti, pa nastoje brzo i dobro zaraditi.

 

Uspješni su u svom poslu, to im se mora priznati.

 

Lova je lova, nema u njoj ni morala, niti znanja, a  kamoli poštenja.

 

Lani, u ovo doba, moja Tanja i ja nadali smo se boljim vremenima, no svakoga dana malo manje, jer je zloćudna bolest nezaustavljivo napredovala.

 

Liječnici u bolnici Rebro bili su stručni, otvoreni i humani koliko smo nas dvoje u tom trenutku mogli shvatiti – nitko nam nije pričao bajke, nitko nije obećavao nemoguće, ali su nam svi oni svojim trudom pružali nadu. Znali smo da će poduzeti sve što mogu i znaju.

 

Hvala im.

 

Hvala i cjelokupnom bolničkom osoblju s kojim smo silom prilika postali bliski.

 

Upoznali smo glasnu i ljubaznu spremačicu iz Livna, s ćelavim portirom iz Banja Luke sam se posvađao, ali nije on kriv, bio sam nervozan, bolničar Nikola, mislim da je Zagorac, Tanji je izvukao posljednji osmijeh u životu, a o medicinskim sestrama, kirurzima, drugim pacijentima, kuharicama i raznoraznim tehničarima da ne govorim – bilo gdje i bilo kada osjećali smo razumijevanje za našu situaciju, čak se ni portir nije na mene naljutio, iako sam prema njemu bio drzak i otresit.

 

Upoznali smo međutim i nekoliko ljudi izvan bolničkog kruga, a među njima i „alternativnog liječnika“ Mišu, kako on sam sebi laska, iako se zove Mihael. Možda ni njegov nadimak nije istinit, ali tako piše sjajnim slovima na posjetnici okićenoj silnim titulama sa seminara za nadriliječnike diljem svijeta  – od Barcelone, preko Edinburgha pa sve do Moskve. Čini mi se da je na poleđini posjetnice koju sam bacio u otpad bio čak i Peking naveden.

 

Svijet je tek malo selo za uspješne ljude.

 

Nakon što nam je i emocionalno postalo jasno da se bliži kraj – metastaze su se nakon dvije teške operacije ponovo pojavile u Tanjinoj glavi – čuli smo kako je netko čuo od nekoga da ima netko tko prodaje tablete od konopljina ulja, a koje pak, tako se priča po Zagrebu, pomažu  i tamo gdje školska medicina dođe do svojih granica.

 

Tanja je bila protiv eksperimentiranja koje puno košta, a njena učiteljska plaća nije bila  baš visoka.

 

Jednoga jutra sam preko jedne poznanice čija sestra je također bila neizlječivo bolesna čuo za Mišu i odlučio stupiti u kontakt s njim.

 

Kao što rekoh na početku u teškoj situaciji čovjek se hvata za svaku slamku nadajući se da će možda izvući koji dan, mjesec ili godinu, unatoč izvjesnosti da mu to neće pomoći, ali ne htijući ništa ostaviti otvorenim  da sam sebi kasnije ne predbacuje kako je bio egoističan i nije poduzeo sve što je mogao da pomogne voljenoj osobi.

 

Mišu osobno nisam mogao dobiti na telefon, a ordinacija mu je dobro skrivena u zapadnom dijelu Zagreba, no njegov tajnik Dubravko bio je jako ljubazan. 

 

Dočekao me je Dubravko na ćošku Ilice i jedne poprečne ulice, otpratio me do lokala u bivšem kinu u kojem smo Tanja i ja sredinom osamdesetih gledali alternativne filmove, te sam postao još sentimentalniji i neuračunljiviji nego inače, dok mi je sijedi starac cijelo vrijeme pričao kako je Mišo njegovoj pokojnoj supruzi tableticama od konopljina ulja uspio produžiti život za punih dvanaest godina nakon što su je svi liječnici otpisali.

 

Djelovao je jako uvjerljivo, mislim da je skoro zaplakao dok mi je pričao, ali nisam mu gledao u oči, jer sam se sjećao poznatih ulica i zgrada pored kojih sam prije više od trideset godina provodio sate.  

 

U predsoblju bivšega kina koje ja nakon kraja komunizma vraćeno crkvi i sada služi kao župna prostorija, u kafiću nepromijenjenom od osamdesetih godina, s puno staroga namještaja, drvenih stolova i tapeciranih sjedalica, ordinirao je „liječnik“ Mišo, brkati i bucmasti Sarajlija sa zagrebačkim naglaskom.

 

Naručio mi je kavu prije nego sam mu predao Tanjine nalaze.

 

„Bez nalaza on ništa ne radi“ – nahvalio je prilikom prvoga telefonskog razgovora tajnik Dubravko ozbiljnost i stručnost svoga poslovnog partnera.

 

„Uf, uf, uf“ – izgovarao je Mišo zabrinutim glasom češkajući se po bradi, prije nego je izvadio otrcani notes, s nekoliko stotina ispisanih stranica.

 

Na prvom slobodnom listu naveo je Tanjine podatke, dijagnoze, način ishrane, sklonosti, vrline i mane, da bi dijagnostički trud završio konstatacijom:

 

„Nije jednostavna situacija, ali imao sam već slične slučajeve i uspjeli smo. Morat ćemo početi s trostrukom terapijom, tablete za gore, čepiće za dolje, i čaj ja ojačavanje imuniteta“ – u roku od ukupno dvadeset minuta majstor Mišo našao je lijek za moju bolesnu ženu, oko kojega su se izučeni kirurzi, internisti, ginekolozi i radiolozi već mjesecima bezuspješno mučili.

 

„Moderna medicina neće pomoći ljudima iako ima mogućnosti, njima se radi o novcu, žele samo zaraditi, zato je moja metoda zabranjena. Sve je to politika. Jedino kad netko iz njihove obitelji oboli dolaze kod mene. Već sam liječio žene i djecu od nekoliko ministara. Vidimo se sutra u isto vrijeme na istom mjestu.“

 

„Koliko novca da ponesem?“ – upitao sam za kraj.

 

„To, to, to i plus to, puta toliko jednako je ovoliko. Minus deset posto za vas“ – izračunao je ljubazni čovjek iznos jedne Tanjine mjesečne plaće.

 

Nazvao sam sutradan banku da mi povise dnevni limit, spremio novčanice u kuvertu i ne govoreći Tanji ništa zaputio se do našega bivšeg kina, gdje me je za svojim stolom već čekao Mišo.

 

Pričekao sam da postavi točne dijagnoze za jednu mladu ženu iz Požege i djeda iz Karlovca, predao Miši kuvertu s novcem, kojega on nije ni brojao, da bi mi potom objasnio doziranje lijekova spremljenih u plastičnu vrećicu:

 

„Ovo je količina za tri tjedna, besplatno sam vam u drugo pakiranje stavio još sedam čepića i sedam tableta, tako da imate dovoljno za mjesec dana. Javite mi se kad lijekovi budu pri kraju da pripremim nove!“ – oprostili smo se nakon nekoliko minuta jer su novi pacijenti već pristizali.

 

Dobar glas daleko se čuje.

 

Tanja nije uopće htjela čuti za Mišine lijekove, ostavili smo ih u ladicu, gdje su dočekali kraj ožujka.

 

Nakon Tanjine smrti pospremio sam njenu garderobu i osobne stvari, pa i lijekove. Neotvorene kutije odnijela je teta Vlasta u ljekarnu, a Mišine čepiće i tablete htio sam baciti u kantu, no sjetio sam se prijatelja iz Rijeke koji prodaje knjige, zadnje što posjeduje, da bi kupio lijekove od konopljina ulja – i njega je klasična medicina otpisala, pa se hvata za zadnju slamku.

 

Poslao sam mu paket s Mišinim lijekovima upozorivši prijatelja da mi uspješni alternativni liječnik  djeluje kao najveći prevarant kojega sam upoznao u svom životu, ali nisam imao srca baciti lijekove za koje on prodaje svoju egzistenciju.

 

Nadu „možda pomogne“ kod prijatelja nisam ni trenutka imao, bio sam trezven.

 

A Mišo?

 

On je uspješan poslovni čovjek, to mu se mora priznati,  poznaje jako dobro situaciju svojih klijenata i zarađuje masno na njoj.

 

Dogodine će na posjetnici možda nadodati novu titulu s nekog novog seminara za bjelosvjetske prevarante.

 

Svijet je tek malo selo za uspješne ljude.

Leave a Reply