NIŠTARIJINI ZAPISI: Pravda je zadovoljena

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Kad se potrefi da isti hladnjak, kuhinju ili spremište hrane dijele ljubitelji kolača, slatkih sokova, voćnih jogurta i zašećerenih krafni, može se lako dogoditi da ponekada nastane gužva ili da netko ostane gladan.

Ovih dana u našoj rezidenciji obitava Fran, ljubitelj slatkih curica i još više kojekakvih delicija, a ni Andreji nije mrsko zasladiti se. Uostalom, zato je izabrala mene, ali to je druga priča.

Ja sam pak više talentiran za mesnate i slane proizvode, te obično skladno funkcioniramo i u pravilu nitko ne krade jelo ispred drugoga. Obično, rekoh.

Prije nego s posla stignem kući nazovem Andreju, ona mi pošalje poruku, usput svratim u dućan i natrpam punu košaru keksa, bombona, jagoda, jogurta, kompota, marmelada, sokova, torti, krempita, kuglofa, tiramisua i  knedla za slatku bandu i tek pokoji komadić mesa za sebe. 

Andreji i Franu se rašire oči dok bratski prazne nabrekle vrećice slažući robu  i sklapajući dogovore:

„Ovo ćemo spucati odmah. Ovo malo kasnije, to sutra za doručak,  ono za ručak, a za večeru će Blago opet nešto donijeti.“

U utorak sam radio dulje nego obično i nisam stigao obnoviti rezerve namirnica, na što se uvečer polako počela naslućivala kriza, nešto poput velikoga ekonomskog kraha krajem dvadesetih godina prošloga stoljeća.

„Kolača nema više. Imamo samo dva voćna, dva normalna jogurta i četiri jagode“ – bilancirao je Fran.

„Ti pojedi voćne, a meni ostavi obične. Jedan ću pojesti s jagodama prije spavanja, a drugi ujutro. Prije nego se probudiš skoknut ću do dućana i obnoviti samo nužno, a Blago će uvečer natrpati auto, pa nećemo umrijeti od gladi. Barem ne danas ili sutra“ – uzvratila mu je smireno slatka Slovenka.

No, jedno je planirati,  a drugo je plan provesti u djelo, posebno ako se radi o dečku koji dnevno popapa po nekoliko kilograma da bi nahranio hormone i napunio rastuće ćelije mladoga tijela, te je Fran uvečer, nakon što smo mi otišli spavati a on slušao muziku, usput i nesvjesno smazao i voćne i obične jogurta s jagodama.

Ujutro me je probudio razočarani krik moje ljubavi dok nam je pravila kavu. Uznemiren sam potrčao do kuhinje:

„Gori li igdje? Je li vukodlak? Miš? Je li možda Marinko  – ili neka druga neman –  banuo na vrata?“ – razmišljao sam žureći zadihano na gornji kat.

„Nije miš, nije požar, nije vukodlak, nije ni Marinko. Nema jogurta. Nema jagoda. Nema ničega!“ – proplakala je Andreja čitajući moje strahove.

Zagrlio sam ženu, obukao na brzinu i naopako košulju, te bosih nogu u hladnim cipelama kroz  promrzlu  ljetinu  zoru  krenuo prema kolodvoru na kojemu dućan radi dvadesetčetiri sata dnevno i gonjen nagonom da spasim vlastitu ženu,  natrpao sve slatko što mi je dopalo pod ruke, uključujući čokolade, jagode i jogurte.

Dan je bio spašen. Nakon uvjeravanja samoga sebe da se ne moram brinuti za obitelj, uspio sam krenuti na posao.

Predvečer sam obnovio rezerve natrpavši svega i svačega u hladnjak, a najviše slatkih jogurta, popio potom pivce i mirne savjesti usnuo, sanjajući da u Mandinu Selu gonim krave na potok i ispod Markovića kuća razgovaram s Perom Draganovim  o njemačkoj disciplini i redu, no i to je priča za neku drugu priču.

Ujutro su Fran i Andreja ustali zadovoljni i sretni.

Došavši popodne kući zatekao sam bandu raširenu po kaučima i krevetima, a mene je uhvatila neodoljiva glad.

Nakon dugo godina poželio sam pojesti nešto slatko, voćno i zašećereno. Čak sam posumnjao da sam trudan sjećajući se priča iz mladosti po kojima trudnice vole slatkiše i nemilosrdno tamane sve pred sobom.

Potisnuvši međutim takva i slična pitanja u duboke ponore vlastite savjesti prionuo sam jelu i,  znojeći se pritom,  nemilosrno samljeo u ustima  i zadnju jagodu, i posljednju mrvicu čokolade, a kao desert spucao sve jogurte, i voćne, i obične, te se punoga želuca zaputio do Andreje na kauč.

Ona se probudila mrljajući:

„Baš sam lijepo kunjala. Sad sam gladna k’o vuk!“

Fran je utom izmigoljio iz sobe konstatirajući također:

„I ja! Sad ćemo sve spucati.“

Praveći se da spavam, dok su njih dvoje optuživali jedno drugo za počinjeni zločin ni ne sumnjajući u moju nevinost, nakon nekoliko minuta, sit i umoran, sklopio sam oči i nastavio san o gonjenju krava na potok.

Što je se u međuvremenu zbivalo,  kako i kada  su Andreja i Fran shvatili – možda tek nakon prijetnje ubojstvom? – da sam ja počinio nedjelo, pojma nemam.  Znam međutim da sam se probudio gladan i sretan što nisam trudan,  budući da sam odjednom poželio pojesti nešto slano i masno.

Cijeli stan je lijepo mirisao po pečenju pa sam pretpostavio da susjed pravi roštilj.

Andreja je čitala knjigu, Fran je slušao muziku,  a papagaj Pero pričao sam sa sobom, kad sam kriknuo poput lava:

„Gdje je moj steak?  Tko je pojeo moj steak?“

Na trenutak mi se učinilo da se dvije lopuže smijulje, ali moguće je da se varam, jer oni, kao što rekoh,  ne vole meso, isto kao što ni ja ne jedem slatko.

Te večeri nisam sanjao Mandino Selo, jer kad usnem praznoga želuca, ispunjenoga tek  gorčinom načinjene mi nepravde,  onda sanjam vukodlake, miševe, Marinka ili neka druga čudovišta.

Blago Vukadin