NIŠTARIJINI ZAPISI: Odijelo (ne) čini čovjeka

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Dok smo bili malo manji i malo pametniji nego danas probali su nam odrasli u glave utuviti kojekakve izreke koje je netko nekada izmislio, sanjao ili zapisao, a sve u cilju da nas motiviraju da budemo poslušni i zadovoljni s onim čega nismo imali. Tako nekako nastala je i poslovica „Odijelo ne čini čovjeka“, a lako je moguće da je  potekla iz nečije lijepom i udobnom šubarom pokrivene glave.  Zato valja biti oprezan u prihvaćanju narodnih mudrosti – nekada one odgovaraju istini, a nekada je malo uljepšavaju,  isto kao kad se treba definirati je li čaša poluprazna ili polupuna.

Ali nije to tema ove priče, radi se ovdje o jednom mome poznaniku i slučajno Mandoseljanu, ali ni jedna ni druga navedena karakteristika toga čovjeka nema nikakve veze s onim što je se nedavno dogodilo – moglo bi se raditi i o nekakvom Aramejcu kojega sigurno ne poznajem jer su oni, ukoliko sam pravilno informiran, već davno izumrli.

Taj Mandoseljan je veliki radnik, marljiv je natprosječno, pa čim se probudi misli na posao, a kad ide sa ženom u krevet kuka joj kako je umoran, a ona mu se smiluje i pusti ga da duboko hrče i sanja da je završio cijelu bauštelu. Čim se probudi postane mu jasno da je se prevario pa na brzinu nešto doručkuje, obuče radno odijelo i zaputi se na posao.

Ne bi bilo čudno to što je radnik i što puno rinta da nije samostalni poduzetnik  – ima čovjek svoju firmu, zarađuje lijepe  pare, ali nije stvoren za direktora. Nitko mu zbog toga i ne vjeruje da je šef – klijenti ga ponekada kad završi posao pohvale i žele čak nazvati njegova pretpostavljenoga da mu se zahvale na najboljem radniku kojeg im je poslao, pa kad im on kaže da je firma njegova ne vjeruju mu sve dok ne vide posjetnicu.

Ja sam mu oduvijek govorio da manje rinta i više šefuje, ali nema koristi od priče, nije nimalo poslušan. Čak sam mu jednom predložio da mene zaposli pa da vidi kako se radi kad se ne radi, a on me je upitao:

„To bi ti kod mene prevrtao papire?“

Odmah mi je postalo jasno da je nepopravljivi idealista, pa sam mu prije saopćenja da ipak ne želim predsjedavati u njegovu poduzeću odgovorio:

„Ne bih ja prevrtao papire, to bi radile moje tajnice.“

Možda je ipak dobro da nisam počeo raditi s njim? Firma je postala uspješna i bez moga pametovanja, imaju posla preko glave i još uvijek im manjka samo pravi šef, ali će se kad-tad sjetiti moje ponude pa će mi plaćati veliku lovu i tako ću i ja jednoga dana postati bogat i voziti jaguara. Sad još moraju čekati i malo više zapeti jer ne želim jeftino prodavati svoju sposobnost sjedenja, češkanja iza desnog uha s pogledom i držanjem Platona i prezentiranja krasnih folija sa šarenim krivuljama o neophodnosti povećanja učinkovitosti u svrhu ostvarenja zadanih ciljeva, sve s popratnom pojavom stopostotnog povećanja premija menadžerima. Ne radi se naime kod pravog direktora o tomu da se radi nego da se prikazuje kako bi se trebalo raditi.

Uz direktorske navike spada i odgovarajuće odijelo, no, kao što napomenuh, taj samostalni šljaker se znoji od jutra do sutra u vlastitoj firmi, ima jednu jedinu kravatu koju obuče za Božić ili kad ode u nečije svatove u Mandino Selo – u takvim prilikama se i počešlja i obuje čiste cipele i misne čarape – dok običnim danima nosa plavi, umazani kombinezon u kombinaciji s grubom kariranom košuljom koju mu je žena kupila u popustu,  teškim potkovanim i natkovanim polučizmama, sa šljemom iznad prosijedog tjemena i žutim rukavicama navučenim na debele, jake šake.

On i njegovi radnici tako prije rane zore odlaze na razne bauštele, radnička klasa se pokupi svojim kućama u rano popodne a on dovršava ono što drugi nisu stigli. Budući da puno i teško radi, on gadno i ogladni, pa se oko podne zaputi u najbližu gostionicu i pojede  tamo više nego što bi jedan direktor moga kalibra uspio sažvakati za cijeli tjedan dana.

Tako je jučer radeći u blizini moga mjesta dospio u restoran „Mekani Steak“ u kojem radi lijepa Mađarica Nikoletta – djevojka zrele figure, obimnog prsluka, štedljivo skrojene suknje i s potpeticama koje njeno raskošno tijelo povisuju za dobrih petnaest centimetara.

Nikoletta se uvijek lijepo smije, ljubazna je, kod moga stola redovito zastane i pomno obriše svaki njegov ćošak saginjući se tako da dobijem veliki apetit i naručim bez otpora ono što mi ona predloži. A ona uvijek predlaže jedan te isti steak – medium – s prženim povrćem i miješanom salatom, bez juhe, za senzaniconalnu cijenu od dvadesetdva dukata i devedeset sufurinčića. Uz piće koje ona također izabere – bijelo vino iz raznih vinogorja s južnih alpskih ogranaka – ukupna cijena se udvostruči pa zajedno s napojnicom u pravilu iznosi pedeset okruglih dukata slivenih u jednu jedinu žućkastu novčanicu.

Dospio je dakle taj Mandoseljan kod lijepe Nikolette – gladan, žedan, znojan,  u plavom kombinezonu i kariranoj košulji. Kazao mi je da ruke nije morao prati jer je cijeli dan nosio već spomenute žute, radničke rukavice, a za svaki slučaj je skinuo šljem s glave tako da mu je se frizura pokazala u cijeloj svojoj ljepoti i mirisu.

Nikoletta je, zaboravih napomenuti, radničko dijete – njeni roditelji su mađarski nadničari u našoj bogatoj državi, otac radi kao krovopokrivač, majka čisti stanove po Beču, a ona je poslovno uspjela i napravila karijeru od kafića u jednom pograničnom gradiću, preko plesa na štangi u istom mjestu  dvije ulice dalje i deset sati kasnije, pa sve do glavne konobarice u skupom restoranu čiji vlasnik je bio redoviti gost pri njenim golićavim nastupima popraćenim toplim glasom i moćnim kukovima Jenifer Lopez.

Žena je vidjevši ga znojna i umorna – ukočio je se bio u leđima i kukao da je to samo od propuha jer na baušteli još nema prozora – zaboravila na skupi steak kojega meni uvijek nudi i još prije narudžbe mu saopćila:

„Danas u meniju imamo Cordon Bleu s juhom od rajčice i miješanom salatom. Uz to Vam mogu ponuditi  pivo iz bačve, sve za ukupno šest dukata i pedeset sufurinčića.“

„Ne volim Cordon Bleu, dajte mi jelovnik da naručim nešto drugo“, nije se dao nagovoriti Mandoseljan na jeftinu svinjetinu sa sirom u sredini kojemu je prije dva tjedna istekao rok trajanja, pa je inzistirao na karti iako mu je milosrdna žena iz samilosti htjela učiniti dobro djelo naglašavajući da je sve iznimno svježe i da će mu još ekstra servirati nekoliko komada pomfrita  na tanjur.

Mora da ju je jadni čovjek podsjećao ne samo na njenoga oca koji u sličnom odijelu tamani bečke šnicle, nego i na djeda koji je, vrativši se iz ruskog zarobljeništva, radio u trećoj smjeni u atomskoj centrali u gradu Szekesfehervaru.

Manodeljan je kratko pogledao jelovnik i naručio moj steak – medium, s prženim povrćem i miješanom salatom, bez juhe, za cijenu od dvadeset dva dukata i devedeset sufurinčića. Nikoletta ga je još jednom sažaljivo pogledala, okrenula se oko sebe da je njen šef slučajno ne čuje i ne kritizira zbog umanjivanja prometa, zakopčala gornje dugme na bluzi da joj ništa ne ispadne kao kad čisti stol ispred mene, pa kao da priča sa svojim već spomenutim djedom nadodala:

„Ali to je jako skupo za Vas! Bolje Vam je uzmite Cordon Bleu, a ja ću Vam na tanjur staviti ne samo više pomfrita, nego i puno kečapa – vidjet ćete kako to prija! Mhhhh! Steak je stvarno skup, Vi se mučite radeći i sad biste samo za ručak potrošili više od pola dnevnice!“

Čovjek joj je se počeo pravdati, napominjao je nekakve riječi poput:  „Šef“, „Nema problema“ i  „Platit ću“ ali ga dobra Nikoletta nije više čula.

Nošena zaštitničkim instinktom iste socijalne klase zaputila je se konobarica ravno do kuhinje i servirala mu veliki tanjur juhe od rajčice, naliven do vrha poput krigle piva na kojemu nije bilo ni milimetra pjene. Takve su žene kad se zauzmu za pravdu i radnike.

Baš kad mu je servirala dupli Cordon Bleu i minimalno sedamdesetdva komada pomfrita – nekoliko ih je usput palo s najvećeg mogućeg tanjura na drveni pod – banuo sam i ja u isti restoran i vidjevši svoga suseljana zaputio sam se do njegova stola.

Nikoletta je se začudila da ja, svježe obrijan, namirisan, počešljan, uglađenih noktiju i širokoga osmijeha sjedam za radnički stol, upitno me je pogledala nakon što je otkopčala gornje dugme svoje bluze i, vidjevši da se poznajem s čovjekom u radničkom odijelu, obratila mi se ljubazno:

„Jeste li došli gledati gdje su Vaši radnici?“

„Nisu to radnici, sve sami neradnici“, odvratio sam joj dubokim glasom i nadodao „Donesite mi po običaju!“

„Vrlo rado, samo da obrišem stol“, uzela je malu krpicu, sagela se ispred mene dok je moj poznanik nevoljko žvakao i teško gutao komade masnih krumpirića umočenih u ljepljivi kečap briskajući rukama rubove usana.

Kad mi je Nikoletta servirala mekani steak i nakratko se izgubila u kuhinji – rezao sam komadić po komadić i osjećao intenzivni okus svježe govedine svakom porom nepca,  unutarnje strane obraza i jezika – zamolio me je umorni radnik sasvim tiho,  da nitko ne čuje:

„Daj i meni malo molim te, dodijala mi ova masna svinjetina, a konobarica mi ne da ništa drugo.“

Smilovao sam se – u takvim momentima kažem sam sebi da sam velikodušan –  i kradomice sam odrezao jednu desetinu izvana blago zagorenoga, a u sredini krasno crvenoga skupoga komada kvalitetnog mesa i stavio ga gladnom čovjeku na tanjur. S uživanjem je pojeo poklonjeno  i ukrao mi još jedan poveliki komad kad sam se okrenuo za konobaricom.

Kad je trebalo sve platiti došla ne Nikoletta i donijela jedan zajednički račun, stavila ga u kožni omot i položila sve ispred mene. Učinilo mi je se da je kradom pogledala moga suseljana u radničkom odijelu i da mu je čak namignula, pa se nisam uopće iznenadio kad je se skoro ukočila nakon što je moj poznanik izvadio novčanik, stavio šezdeset dukata u mapu i rekao:

„U redu je. Ostatak je za Vas.“

Nikoletta me je danas upitala tko je jučer bio sa mnom na ručku i nije mi vjerovala kad sam joj kazao da je on vlasnik firme, a ja obični namještenik koji u kravati radi za dnevnice. Zakopčala je refleksno gornje dugme bluze i baš me zanima hoće li ga otkopčati kad moj poznanik opet navrati i hoće li ga sljedeći put odgovarati od skupe narudžbe.

Mislim da hoće, jer on u svom kombinezonu kod lijepih žena izaziva sažaljenje, dok ja i moja kravata u njima budimo slabo skrivane strasti. Ali to je druga priča.

Blago Vukadin