NIŠTARIJINI ZAPISI: Odijelo (ne) čini čovjeka

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Dok smo bili malo manji i malo pametniji nego danas probali su nam odrasli u glave utuviti kojekakve izreke koje je netko nekada izmislio, sanjao ili zapisao, a sve u cilju da nas motiviraju biti poslušni i zadovoljni s onim čega nismo imali. Tako nekako nastala je i poslovica „Odijelo ne čini čovjeka“, a lako moguće da je potekla iz nečije lijepom i udobnom šubarom pokrivene glave. Zato valja biti oprezan u prihvatanju narodnih mudrosti – nekada one odgovaraju istini, a nekada je tek uljepšavaju.

Ali nije to tema ove priče, radi se ovdje o jednom Mandoseljanu, ali njegovo rodno mjesto nema nikakve veze s tim što se nedavno dogodilo.

Taj Mandoseljan je šljaker, marljiv je natprosječno, pa čim se probudi misli na posao, a kad ide sa ženom u krevet kuka kako je umoran. Čim se probudi na brzinu nešto doručkuje, obuče radno odijelo i krene na posao.

Ja sam mu oduvijek govorio da manje rinta i više šefuje, ali nema koristi od priče, nije poslušan. Čak sam mu jednom predložio da mene zaposli pa da vidi kako se radi kad se ne radi, a on me je upitao:

„To bi ti kod mene prevrtao papire?“

Odmah mi je postalo jasno da je nepopravljivi idealist, pa sam mu prije saopćenja da ipak ne želim predsjedavati u njegovu poduzeću odgovorio:

„Ne bih ja prevrtao papire, to bi radile moje tajnice.“

Uz direktorske navike spada i odgovarajuće odijelo, no taj samostalni šljaker znoji se od jutra do sutra u vlastitoj firmi, ima jednu kravatu koju obuče za Božić ili kad ode u svatove u Mandino Selo, dok običnim danima nosa plavi, umazani kombinezon u kombinaciji s grubom kariranom košuljom koju mu je žena kupila u popustu, teškim potkovanim i natkovanim polučizmama, sa šljemom iznad prosijedog tjemena i žutim rukavicama navučenim na debele, jake šake.

On i njegovi radnici tako odjevemni prije rane zore odlaze na razne bauštele, radnička klasa pokupi se kućama u rano popodne a šef dovršava ono što drugi nisu stigli. Budući da puno i teško radi, on gadno i ogladni, pa se oko podne zaputi u najbližu gostionicu.

Tako je jučer radeći u blizini moga mjesta dospio u restoran „Mekani Steak“u kojem radi Mađarica Nikoletta – djevojka zrele figure, obimnog prsluka, štedljivo skrojene suknje i s potpeticama koje njeno raskošno tijelo povisuju za dobrih petnaest centimetara.

Nikoletta se uvijek lijepo smije, ljubazna je, kod moga stola redovito zastane i pomno obriše svaki njegov ćošak saginjući se tako da dobijem apetit i naručim bez otpora ono što mi ona predloži. A ona uvijek predlaže jedan te isti steak – medium – s prženim povrćem i miješanom salatom, bez juhe, za senzaniconalnu cijenu od dvadesetdva dukata i devedeset sufurinčića. Uz piće koje Nikoletta također izabere – bijelo vino iz raznih vinogorja s južnih alpskih ogranaka – ukupna cijena se udvostruči, pa zajedno s napojnicom u pravilu iznosi pedeset okruglih dukata slivenih u jednu jedinu žućkastu novčanicu.

Dospio je dakle taj Mandoseljan kod Nikolette gladan, žedan, znojan, u plavom kombinezonu i kariranoj košulji. Kazao mi je da ruke nije morao prati jer je cijeli dan nosio već spomenute žute, radničke rukavice, a za svaki slučaj skinuo šljem s glave tako da mu je se frizura pokazala u cijeloj ljepoti i mirisu.

Nikoletta je, zaboravih napomenuti, radničko dijete – njeni roditelji mađarski su nadničari u našoj bogatoj državi, a ona je napravila karijeru od kafića u jednom pograničnom gradiću, preko plesa na štangi dvije ulice dalje i deset sati kasnije, sve do glavne konobarice u skupom restoranu čiji vlasnik je bio redoviti gost pri njenim golićavim nastupima.

Žena je vidjevši Mandoseljana znojna i umorna zaboravila na skupi steak kojega meni uvijek nudi i još prije narudžbe mu saopćila:

„Danas u meniju imamo Cordon Bleu s juhom od rajčice i miješanom salatom. Uz to Vam mogu ponuditi pivo iz bačve, sve za ukupno šest dukata i pedeset sufurinčića.“

„Ne volim Cordon Bleu, dajte mi jelovnik da naručim nešto drugo“, nije se dao nagovoriti Mandoseljan na jeftinu svinjetinu sa sirom u sredini kojemu je prije dva tjedna istekao rok trajanja, pa je inzistirao na karti iako mu je milosrdna žena iz samilosti htjela učiniti dobro djelo naglašavajući da je sve iznimno svježe i da će mu još ekstra servirati nekoliko pomfrita.

Mora da ju je šljaker podsjećao na njenoga oca koji u sličnom odijelu tamani bečke šnicle i na djeda koji je, vrativši se iz ruskog zarobljeništva, do prerane smrti radio u trećoj smjeni atomske elektrane u gradu Szekesfehervaru.

Manodeljan je kratko pogledao jelovnik i naručio steak – medium, s prženim povrćem i miješanom salatom, bez juhe, za cijenu od dvadesetdva dukata i devedeset sufurinčića. Nikoletta ga je još jednom pogledala, okrenula se oko sebe da je njen šef slučajno ne kritizira zbog umanjivanja prometa, zakopčala gornje dugme na bluzi da joj ništa ne ispadne kao kad čisti ispred mene, pa – kao da priča sa svojim spomenutim djedom – nadodala:

„Ali to je jako skupo za Vas! Bolje Vam je uzmite Cordon Bleu, a ja ću Vam na tanjur staviti ne samo više pomfrita, nego i puno kečapa – vidjet ćete kako to prija! Mhhhh!“

Čovjek se počeo pravdati napominjući je riječi poput: „Šef“, „Nema problema“ i „Platit ću“ ali ga dobra Nikoletta nije čula.

Nošena zaštitničkim instinktom iste socijalne klase zaputila se konobarica ravno do kuhinje i donijela mu veliki tanjur juhe od rajčice, naliven do vrha poput krigle piva na kojemu nije bilo ni milimetra pjene.

Takve su žene kad se zauzimaju za pravdu i radnike.

Baš kad mu je servirala dupli Cordon Bleu i sedamdesetdva komada pomfrita – nekoliko ih je usput spalo s velikog tanjura na drveni pod – banuo sam i ja u isti restoran i vidjevši svoga suseljana zaputio se do njegova stola.

Nikoletta se začudila da ja – svježe obrijan, namirisan, počešljan, uglađenih noktiju i širokoga osmijeha – sjedam za radnički stol, upitno me pogledala nakon što je otkopčala gornje dugme bluze i, vidjevši da se poznajem s čovjekom u radničkom odijelu, obratila mi se ljubazno:

„Jeste li došli gledati gdje su Vaši radnici?“

„Nisu to radnici, sve sami neradnici“, odvratio sam joj dubokim glasom i nadodao „Donesite mi po običaju!“

„Vrlo rado, samo da obrišem stol“, uzela je malu krpicu, sagnula se ispred mene dok je moj poznanik nevoljko žvakao i teško gutao komade masnih krumpirića umočenih u ljepljivi kečap briskajući rukama rubove usana.

Kad mi je Nikoletta servirala mekani steak i nakratko se izgubila u kuhinji– rezao sam komadić po komadić osjećajući intenzivni okus svježe govedine svakom porom nepca– zamolio me je umorni radnik sasvim tiho, da nitko ne čuje:

„Daj i meni malo molim te, dodijala mi ova masna svinjetina, a konobarica mi ne da ništa drugo.“

Smilovao sam se i kradomice mu odrezao jedan komadić blago zagorenoga, a u sredini krasno crvenoga komada govedine i stavio ga gladnom čovjeku na tanjur.

Kad je trebalo sve platiti došla ne Nikoletta i donijela nam zajednički račun, stavila ga u kožni omot i položila ispred mene. Učinilo mi je se da je kradom pogledala moga suseljana u radničkom odijelu i čak namignula, pa se nisam uopće iznenadio kad je se skoro ukočila nakon što je on izvadio novčanik, stavio šezdeset dukata u mapu i rekao:

„U redu je. Ostatak je za Vas.“

Blago Vukadin