NIŠTARIJINI ZAPISI: Nogometna karijera

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Moja nogometna karijera mogla bi se sažeti kratkim opisom – „Puno padova, malo uspona.“ A moglo je biti drugačije, itekako!

Da je bilo više sreće možda bih baš ja zabio gol Francuzima u polufinalu na St. Denisu, ne bih sigurno poput Šukera previše slavio pa ni Boban ne bi pogriješio i dodao loptu onom crncu koji nikada ranije nije zabio gol, Hrvatska bi postala prvak svijeta, a ja bih sada bio nasljednik Vlatka Markovića, našeg Mandoseljana na privremenom radu u Bugojnu, Zagrebu i Beču.

Lako je bilo Šukeru kad ga je od početka sreća pratila – čeka loptu ispred gola, potrči dva-tri metra i postane slavan. I ja sam poput njega uglavnom čekao loptu, ali ona skoro nikada nije htjela doći do mene, a ako bi i pronašla pravi put završila bi u nekim predjelima tijela koji svojom anatomijom nisu predviđeni za zabijanje golova – poput stražnjice, natkoljenice, potiljka ili trbuha.

Loptu sam naravno počeo gurati u svome Mandinu Selu, na proširenju ispod murve, skupa s Antom Baćkušinim. Bajić je bio naš uzor pa sam od njega naučio neke sasvim krive pokrete jer sam mislio da je za nogometnu karijeru najvažnije navijati za Dinamo. Oni koje je Veležovac Begović podučavao imali su u pravilu više sreće od mene – lopta ih je uvijek pogađala u  slobodna stopala.

Kad je i Bajić uvidio da me sportska sreća ne prati njegovu zadaću moga trenera preuzela je naša stara susjeda Ljubica Malić koju smo mi zvali Buba.  Ona me je voljela te je bila jedna od rijetkih osoba koja je odmah prepoznala moj iznimni talenat. Godinama su tu mirnu ženu neotesana djeca poput Marinka, Milana Seserova i Mire Kalčina zvali „Blaginim trenerom“, ali je i njoj i meni to bilo više manje svejedno – Buba je loptu polako dodavala, ja sam je znalački smirivao i vraćao je nazad pa smo tako satima znali raditi na poboljšavanju moga udarca desnom nogom. Lijevu smo malo zapostavili, ali smo se toga kasno dosjetili, a kad nam je to postalo jasno moja trenerica je već bila u dubokim osamdesetim godinama života, pa nam je oboma nedostajala motivacija za svladanjem novih prepreka.

Tako dobro obučen i potkovan nogometnim umijećem dospio sam u Zagreb gdje sam nastavio svoju loptašku karijeru u raznim ekipama.

Najbolja od svih momčadi u kojima sam čekao da me lopta pogodi u desno stopalo bio je legendarni sastav 2b razreda u našoj školi u tadašnjoj ulici Ive Lole Ribara, odmah ispred Franckove pržionice kave. Cijela škola mirisala je na prženu kavu, igralište također, jedino je Mirjana mirisala po poljskom cvijeću. A Mirjana je bila naša najvjernija navijačica i obožavateljica – voljela je sve igrače iz našeg razreda, dakle i mene, i Ivicu Vidovića i Predraga Kosića.

Igrali smo tako nas trojica na malom betonskom igralištu, Predrag – stasiti i brzi Ličanin – na lijevoj, Ivica – talentirani junior u ekipi tadašnjega prvoligaša NK Zagreba – na desnoj strani, a ja u hladu ispred vratara. Htio sam doduše biti napadač, ali su Ivica i Predrag jednoglasno konstatirali da ću ili igrati otraga ili će inače ubaciti Mirjanu pa mi nije bilo druge.

Njih dvojica su trčali, dodavali se poprijeko i nakoso, a ja sam pazio da ne primimo gol i tako smo osamdesetdruge godine, kratko prije nego što je Dinamo nakon dvadeset četiri godine prekida konačno postao državni šampion, i mi bili pobjednici školskog turnira, a odlučni gol u finalu protiv 3a razreda zabio sam osobno ja.

Vodili smo doduše već 9:0, Ivica je zabio osam komada, a Predrag jedan gol, ali tko zna što bi se dogodilo u zadnje dvije minute da se lopta u najidealnijem mogućem luku nije spustila do moje desne noge. Ja sam je planirao ispucati preko ograde na prometnicu i tako osigurati našu pobjedu – jer dok Mirjana njišući kukovima donese loptu prošlo bi sigurno i regularno vrijeme i sudačka nadoknada – ali je se okrugla, napuhana koža zaputila malo niže nego je bilo predviđeno i zabila se u same rašlje, nedostižno za vratara protivničke momčadi, plavokosu Slavicu dugih nogu.

Tako smo zahvaljujući mome šutu nas trojica postali zvijezde dana, Mirjana je čak pristala da je sam otpratim do kuće i tajanstveno mi se nasmiješila prije nego je se izgubila u liftu pa sam već planirao kako ću je sljedećega vikenda izvesti u kino, a Ivica mi je sutradan predložio da istoga dana krenem s njim na probni trening juniora NK Zagreba.

U to vrijeme je i Đonan iz Lipe trenirao u navedenoj ekipi, pa sam se obradovao da ću mu pokazati kako Mandoseljani bolje od Lipljana guraju loptu, te da ću konačno postati slavan, popularan i bogat. Đonan je bio na dobrom glasu, važio je za talentiranog igrača koji je međutim puno pušio i slabo slušao pa je svoj jedinstveni image stvorio ne samo na igralištu nego i po raznim lokalima na cesti od Velike Gorice do Zagreba. Kad sam dospio na svoj prvi trening njega nije bilo tamo, ali sam za svaki slučaj napomenuo treneru da ga poznajem, no njemu je to bilo svejedno.

Na Ivičinu molbu čovjek je pristao da zaigram prvo poluvrijeme, iako to inače nije bilo pravilo ali je moj prijatelj iz razreda bio jedna od boljih karika u lancu, preporučio me je kao stopera s fantastičnim šutom, te je avantura tako započela.

No kao što rekoh na početku sreća mi u mojoj nogometnoj karijeri nije bila previše naklonjena pa je prohujalo punih trideset minuta do moga prvoga kontakta s loptom – ili je ona bila prebrza, ili nezgodno felširana, ili previsoka, ili preniska, ali nikako nije htjela u poluluku spasti na moje desno stopalo.

Trener me je sumnjičavo promatrao i obrvama davao nekakve upitne znakove Ivici, a on nije htio ispasti neznalac pa je u trideset i prvoj minuti gurnuo meni loptu u ruke da ubacim aut. Ja sam presretan dočepao sportsku alatku u zagrljaj, zaletio se i poskočio poput antilope da je što dalje ubacim, sudac je nešto prodorno zasvirao i gromoglasno opsovao, trener me je odmah zamijenio i zagalamio prepotentno i umišljeno kako ne znam čak ni aut pravilno ubaciti, Ivica je sav problijedio, a meni je bilo lakše kad sam shvatio da Mirjana nije došla na trening kao što je bila obećala.

Sutradan Ivica do jedanaest sati nije sa  mnom progovorio ni riječi, Predrag je se lukavo smijuljio, Mirjana je šutljivo prepisivala neku teoriju iz predmeta „ONO i DSZ“, a onda je, poslije velikog odmora, došao na red njemački jezik i sve je bilo zaboravljeno – nitko od njih nije znao nepravilne glagole a profesorica je bila stroga.

Tako sam zahvaljujući stranom jeziku zadržao stalno mjesto u nogometnoj ekipi našega razreda, ali me na trening u juniore NK Zagreba Ivica nikada više nije vodio.

Mirjana je kratko nakon završetka razreda promijenila školu, Predrag je propao i prebacio se na automehaničarski zanat, Ivica je jedno vrijeme bio čak u prvoj ekipi Zagreba, a ja sam svoju karijeru nastavio u školi na Gornjem gradu gdje mi je fige čuvala crnokosa Gordana.

Ali to je druga priča koju nema smisla pripovijedati jer i ona potvrđuje moju teoriju da kao nogometaš nisam imao nimalo sreće.  A moglo je sve proteći drugačije!

Blago Vukadin

Odgovori