Na ovom našem šarenom svijetu ima puno velikih, lijepih gradova i još više slikovitih sela, ali mojoj mašti su dovoljna samo dva mjesta. Mandino Selo – o njemu sanjam, često prevrćem stare slike i kad uhvatim vremena navratim u rodni kraj – je pojam svih sela, kako onih na Duvanjskom polju, tako i svih drugih u kojima se ljudi međusobno poznaju, rađaju i umiru u krugu rodbine i prijatelja. New York je pak simbol grada, velikog grada, s puno visokih kuća i zgrada, bezbroj širokih ulica i mnoštvom ljudi koji nekamo žure i nastoje ne izgubiti se.
Kad sanjam odlutam daleko. Jako daleko. Miješaju se tu svakojaka bića, ljudi i krajolici, ali se Mandino Selo i New York konstantno ponavljaju. Periodično i redovito, barem jednom mjesečno, ako ne i tjedno. Možda i svakodnevno, samo neke snove zaboravim, skočim naglo iz kreveta i sve se najednom izbriše. Sinoć je opet na redu bio N.Y.
Bio sam najprije u našoj staroj kući u selu. Sa svojim sinom, već velikim i odraslim, sam se spremao na putovanje. Čekali smo autobus koji će doći po nas u osam ujutro. Malo sam prespavao pa sam na brzinu potrpao stvari za nas dvojicu, samo ono najnužnije jer cijelo putovanje je trebalo trajati ukupno tri dana, uključujući i let. Gaćice, potkošulje, po jedne rezervne hlače, čarape, četkice za zube i cipele za šetnju gradom, one udobne. Sve je to stalo u moju malu torbu, a torba je bila sportska, obično sam u njoj nosio lap-top i nisam je morao vući u rukama nego bih je, kao ruksak, ležerno objesio o desno rame. Christian je već nestrpljivo čekao ispod murve kad će konačno izbiti autobus i čim je čuo da dolazi počeo je glasno vikati, da ne bismo ostali u selu. Već mu je bilo dosadno, u našem komšiluku nije bilo djece njegova uzrasta a Bože Jakišin je morao pisati zadaću. Nije uopće morao biti tako glasan i žuriti, pošto je autobus bio dugačak pa je jedva prošao krivinu između Lekušine i Kalčićove kuće. Čak je morao sklopiti vanjska ogledala kako bi došao na dogovoreno mjesto.
Kad je, nakon dobrih deset minuta motanja ogromnim volanom, pristao ispod murve, poput kakva ogromnog broda u nekoj maloj luci, i ja sam izišao vani, zaključao vrata kuće, predao torbu kondukteru koji ju je spremio u prenatrpani prtljažnik, čudeći se kako nemamo više stvari slegnuo ramenima i upitno pogledao u mom pravcu, poput kakva psihijatra. Onda je naše putovanje započelo.
Christian je sjeo naprijed, tamo je bilo još druge, bučne djece, pa se nitko nije okretao prema meni. I dobro je da je tako bilo. Zauzeo sam naime poziciju u zadnjem redu, na početku sasvim sam, ali mi je se uskoro pridružila organizatorica putovanja, visoka i dobro očuvana žena, lijepe figure, duguljastih nožnih listova, s prevelikim naočalama koje su skrivale njeno fino, pravilno lice, odjevena u zelenkastu, laganu haljinu. Meni ni njena figura, ni simpatično lice nisu ostali zatajeni, pa sam se džentlmenski sklonio u stranu, da nađe mjesta na dugačkom sjedalu, a ona je bez imalo ustručavanja zasjela tik pored mene i prislonila se uz moje rame, sasvim slučajno. Poznavao sam je odnekuda, a ni ja njoj nisam bio stran, no pošto ne volim puno propitkivati, pomirio sam se sa sudbinom i zagrlio je oko struka.
Tako bliski jedno uz drugo smo došli do nekog aerodroma, pojma nemam je li to bilo u Splitu, Frankfurtu ili pak u Livnu. Uglavnom, poslije podne smo već nadlijetali nepreglednu masu kuća i ulica u New Yorku. Tražio sam pogledom Manhattan, ali se neboderi nisu vidjeli, mislim da smo kružili iznad Bronxa ili nekog drugog propalog dijela grada za koje nam je moja već nerazdvojiva pratilja preporučila da ne idemo u te kvartove, da je tamo jako opasno, a ako već idemo da ni pod koju cijenu ne nosimo novčanike ili bankovne kartice, nego samo nešto gotovine.
Sletjeli smo na nekom jeftinom aerodromu, daleko od obale, među nekakvim dugaškim skladišnim zgradama zaraslim u koprive, i onda smo, istim autobusom kao u Mandinu Selu, krenuli prema velegradu. Kad smo stigli do onog ogromnog mosta, s debelim betonskim stupovima i zarđalom ogradom od metalnih šipki, morali smo pješice preko njega, pošto je rijeka (ili je se radilo o morskom zaljevu?) bila nabujala, te je vozač odlučio da ne želi riskirati imovinu svoga poduzeća. Malo smo protestirali, ali on nije popuštao, ugasio je motor i zajogunio se gore od mene dok sam bio još manje dijete, a mi nismo htjeli gubiti dragocjeno vrijeme, pa smo u grupi krenuli preko mosta.
Christian je od konduktera preuzeo našu torbu, po običaju nije uopće pazio kako hoda pa mu je ona na samom rubu duboke vode skliznula s ramena i završila u mutnoj bujici. Htio je se sagnuti i dohvatiti je, ali sam ja glasno zagalamio na njega, da se i on ne bi okliznuo i završio u mokrom. Poslušao me je, a za nagradu za njegovu poslušnost je torba sama doplivala nazad, do naše grupe, gdje ju je jedna starija žena dohvatila nekakvim krivim štapom i predala je meni, da opet ne bi skliznula. Neke stvari u njoj su na moje iznenađenje još bile suhe, no među njih je bilo upalo puno mulja, lagane cipele su bile sasvim nakvašene, a one na nogama isto tako jer sam galameći na Christiana zagazio u jednu lokvu na cesti, pa sam torbu sa svim što je bilo u njoj ponio sa sobom planirajući kako ću u hotelskoj sobi sve fino sortirati i osušiti. Ne volim naime bacati stvari, a još više mrzim neudobne cipele. Ove iz torbe sam kupio prije nekoliko godina, već su bile izlizane, ali su kao salivene odgovarale mojim nepravilnim stopalima.
Kad smo preko nepreglednog mosta konačno prešli na drugu stranu rijeke tu je već počinjao lijepi dio grada. Ulice su bile čiste, izlozi dućana veliki i svijetli, a ispred mnogobrojnih restorana su, kao u Dubrovniku, stajali konobari u bijelim košuljama i glasno dozivali našu poveliku grupu da kod njih večeramo. Svratili smo u jedan talijanski restoran u koji nas nitko nije mamio. Christiana sam ostavio za stolom skupa s prelijepom pratiljom koja je na moj savjet već prije polijetanja u Ameriku skinula neugledne naočale pa su njene umiljate, smeđe oči još više dolazile do izražaja, i uputio sam do nedalekog modnog dućana, tamo kupio lagane cipele i veš, vratio se u restoran i na brzinu pojeo nekoliko kriški kruha i par komadića pršuta koje mi je sin velikodušno ostavio na pladnju.
Nakon objeda smo, opet pješice, krenuli prema samom centru New Yorka, u pravcu visokih nebodera koji se na širokom križanjima već vidjeli i sa svih strana moćno svijetlili u pravcu nikada tamnog neba. Strka je bivala sve nepreglednija, već su neke ulice bile pješačke zone, postajale su sve šire i dulje, a mi u grupi smo, široko otvorenih očiju i radoznalih pogleda, buljili u to čudesno šarenilo blage večeri nakon ljetnoga pljuska koji je se kratko prije našeg dolaska u grad ispustio iz oblaka nestalih u pravcu zapada, u kaos blještavih svjetala i svih mogućih ljudskih i psećih rasa. Moja nova, najveća ljubav me je ščepala za ruku i nije me puštala da se odmaknem od nje, a kad bi moj sin nekamo odlutao u svojim mislima, strasno bi me poljubila radosno i glasno se smijući.
Pod svaku cijenu sam htio vidjeti World Trade Center, nebodere Blizance. Cijeli i neoštećeni oni su opet stajali na svom mjestu, tamo gdje sam ih prvi put vidio u časopisu Fokus, krajem sedamdesetih godina prošloga stoljeća kad su napravljeni i kad sam na nastavi hrvatskog jezika kod Vinka Pašalića napisao sastav o njihovoj ljepoti. On me je, da nitko u razredu ne čuje, tiho priupitao jesam li taj tekst odnekud prepisao ili mi je sve palo na pamet, tek onako, a ja sam mu uzvratio jako uvrijeđenim pogledom, skoro plačući zbog toga da je moj nastavnik mogao uopće pomisliti tako nešto o meni. Dao mi je peticu i nikada me više nije pitao jesam li nešto odnekud preuzeo. Mogao sam slobodno, sa svim zarezima i dijalozima, prepisati cijela poglavlja Travničke kronike, on bi mi opet dao peticu.
Vidjeli smo i Wall Street, i sasvim izbliza zgradu burze. Zanimalo me je gdje je Željko Jakin ranije radio, pa sam se pred cijelom grupom pohvalio i naglasio kako je on, moj susjed iz Mandina Sela, najuspješniji hrvatski broker, kako pravi koncepte za privatizaciju velikih tvrtki i kako je napravio lijepu kuću u našem selu, kuću od kamena. Svi su zurili u mene, neki su možda na trenutak pomislili da sam i ja nekakva krupna zvijer, ali su se šutke, zamijetivši moje raskvašene cipele, brzo razišli po širokom trgu. Šetali smo gradom skoro do iznemoglosti, nakon ponoći smo dospjeli do velikog parka u kojem su neprestano treštila glazba iz mjuzikla Hair, a ujutro smo opet ustali u Mandinu Selu, u našoj staroj kući.
Ovo je bio, lako moguće, već stoti put da sanjam taj veliki grad, simbol svih gradova. Ima i drugih lijepih i interesantnih mjesta, ona u Europi sam djelomično i u stvarnosti vidio, ne samo u snu, ali nije to to. Lijepi su i Beč, i Moskva, i Trogir, i Mostar. Lijep je i naš općinski gradić. Ali kad jednom budem u mirovini, ako Bog da zdravlja, odletjet ću bez presjedanja u New York, razgledati tamo svaki detalj, svaku fasadu i sve ljude. Ostat ću barem nekoliko mjeseci na East Riveru, a ako budem imao dovoljno novca iznajmit ću helikopter i napraviti nekoliko velikih krugova iznad Manhattana. I da se zna, neću nikoga voditi sa sobom, ni djecu, ni njihovu djecu, ni prijatelje. Neću povesti čak ni moju veliku ljubav iz autobusa. Da se ne posvađamo ako pretjeram u razgledanju svega i svačega, jer se sa ženama ne isplati svađati, uvijek izgubiš.
A ako pak dođe drugačije nego što planiram, onda ću i dalje gledati Željkove slike na facebook-u, slike sa svih krajeva svijeta, i pitat se ponekada gdje on spava kad nije u hotelu. I komu je udobnije, njemu koji stvarno leta s jednoga termina na drugi i tek usput vidi sve gradove, ili meni kad legnem u svoj udobni krevet i nakon sklapanja očnih kapaka krenem na daleke pute. I tamo vidim sve što me zanima.
Blago Vukadin