NIŠTARIJINI ZAPISI: Muške muke sa ženskim rukama

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Gadno je muškarcima s dvoje djece, bez ženske ruke u kući.

 
A bilo ih je ponekada.


Prva se zvala Ana, Slovakinja, starija od mene, malo jačega tijega i stalno boležljiva. Otišao sam jednoga jutra na posao, stotinjak kilometara od kuće, djeca su bila u školi, a Ana je ostala sama u stanu.

U podne me nazvala:

„Zovi hitnu! Ležim na podu i ne mogu se ustati.“

Uhvatila me panika. Sjetio sam se na jedvite jade broja hitne i objasnio im glasno na kojem katu se nalazi naš stan,  kako da provale vrata i kome da pošalju račun.

Ana je htjela opet doći, ali se meni nije dalo, da bih nekoliko mjeseci kasnije upoznao Rumunjku Reginu, mlađu od mene, jako lijepu i mirnu ženu.

Imala je samo jednu manu – ljubomornoga muža. Gledao me je mjesecima nakrivo, žalostan poput psa kojem otmeš igračku. Bilo mi ga je žao, pa sam i Ani rekao da je dosta.

Nakon loših iskustava sa strankinjama naletjela mi je Maria, Austrijanka, marljiva i pričljiva.

Njoj se uvijek žurilo, pa bi umjesto dogovorenih četiri, često znala otići već nakon dva sata. Kad je jedne prilike sve završila za trideset minuta, prekipjelo mi je i nije bilo druge nego da prekinemo.

Što bi mi Hrvati bez Srba? Bolje  rečeno bez Srpkinja.

Crnokosa Lilja dolazi iz Kruševca, godinama je nosila moj ključ u svojoj torbici, i sve je besprijekorno funkcioniralo. Sve dok se nije udala i odselila iz našega grada. I danas me se sjeti i pošalje mi kolače za njihovu obiteljsku Slavu.

Slatki su Ljiljini kolači.

 Kad je bilo jasno da seli iz zgrada preporučila mi je svoju susjedu:

 

„Nadam se da ti ne smeta što je Albanka?“ – rekla je prije rastanka.

„Ako mi ti kao Srpkinja nisi smetala, neće ni Albanka“ – pokazao sam se velikodušnim i tolerantnim.

Dita, tako se zove lijepa ljubazna i draga mlada žena, odmah je uskočila u dogovorenu ulogu. Sve je funkcioniralo kao po špagi.

Sve dok nedavno nisam primjetio da mi nedostaje 15 noževa, 12 vilica, uskrsna jaja u umjetiničkoj izvedbi moga prijatelja Zorana, cijela garnitura krevetnine i kompletni nakit za božićnu jelku. 

Ovoga Božića smo se zahvaljujući Ditinim dugim prstima smijali plastičnim satovima i šarenim papirićima među zelenim grannjem sramežljive jelke. 

Budući da ni sam nisam bez grijeha ne da mi se petljati po  zakonskim odredbama, te sam jutros nazvao Ditu, zahvalio joj se na svemu i na kraju joj saopćio:

“Ne moraš više dolaziti. Moja prijateljica uskoro preseljava kod mene i veli da nam ne treba spremačica.“

 

 Danas sam nakon dugo godina očistio zahod, obrisao podove i izribao umivaonik.  

 

Prozori nisu jako prljavi, pa nek čekaju dok dođe ženska ruka.

 

Blago Vukadin