NIŠTARIJINI ZAPISI: Milanove muke

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Moj stričević Milan, u međuvremenu ljudina od pedesetpet godina i dvostruko više kila, dok sjedi u nekom od duvanjskih kafića ispijajući kave jednu za drugom i gutajući slatke krempite, djeluje robusno i jako.

Ali samo na prvi pogled. 

A tek na prvo slušanje! 

Kad ugodnim, mirnim glasom s primjesom sarajevskog naglaska i humora, koje je pokupio za vrijeme školovanja u glavnom bosanskom gradu i domovanja u tamošnjem naselju Nedžarićima – tu je godinama stanovao u đačkom domu – najavljuje vesele svatove i zeza pošteni duvanjski svijet putem valova Radio Tomislavgrada, odakle već godinama s pajdašem Ćipom i lijepom Marijom vodi razne emisije, Milan djeluje još sigurnije i moćnije.

Sve do prije četrdesetak godina zavidio sam stričeviću na glasu i stasu, jer je bio i viši i jači od mene, no to mu nikada nisam htio priznati, ali vremena su se promijenila, Milan se smanjio, a ja proljepšao, pa njemu za utjehu sada to spominjem, znajući istovremeno da su mu ostala samo sjećanja i pokoja crno-bijela fotografija kako se igramo ispod murve nakon što smo noć ranije s upaljenom baterijom – da nas moja mater ne izgrdi jer ćemo „izgubit oči, a već nosimo naočale“ – čitali avanture drugih dječaka u pričama Mate Lovraka i Branka Ćopića.

Jutros, ispijajući kavu, Andreja se požalila da je malo boli zub, a plaši se zvuka zubarske bušilice, pa se sjetih Milana i njegovih muka.

Moj kršni stričević se, kao što rekoh ranije, skupa s Katicom Perišinom, njegovom susjedom i rodicom, od prvoga razreda osnovne škole školovao u Sarajevu, a stanovali su u đačkom domu u Nedžarićima. 

Imao sam , doduše, više nego dovoljno braće, jednu sestru, te masu stričevki i stričevića, ali Milan je bio jedini kojemu sam se iskreno veselio iščekujući mjesecima njegov dolazak iz dalekoga, velikog  grada u naše malo Duvno, budući da druge bandite nisu zanimale priče zapisane u knjigama, nego su radije osobno gađali mačke praćkama i sekirali roditelje, dok smo nas dvojica preferirali stranice s vlakovima u snijegu i ježevim kućicama na brijegu.

Mene bi zapalo čitanje, a Milana interpretacija štiva, jer je on slabije od mene vidio, pa bi stoga nekada pomiješao stranice, te smo bratski dijelili uloge i zadatke. 

Milanova mater, pokojna Ruška, početkom raspusta svoga jedinca dovela bi u Mandino Selo, gdje je moja mater dva-tri tjedna bila zadužena za brigu o nama, da bismo nakon toga preselili u grad, u kuću strica Mice, njegovoj Ruški na teret.

Osim čitanja i pričanja do kasno u noć, te malo nogometa i sanjkanja tiekom dana – ovisno o godišnjem dobu koje bi nas zateklo za vrijeme školskog raspusta – strasno smo gutali Ruškine harmašice i potišponju, našto bi se u obojice nas redovito pokvario poneki zub, te je valjalo iskoristiti Milanov boravak kod kuće i zajednički pokrpati rupe u čeljustima, te smo nekoliko puta u rano jutro krenuli u pravcu bolnice, smještene pored potoka Tabašnice, nedaleko od Milanove kuće.

Ja bih prvi ustao i doručkovao ono što bih našao u hladnjaku marke Obodin, Milan bi obično kasnio s buđenjem, a Ruška bi nas potom otjerala do umivaonika, galameći i opominjući nas:

„Barem jutros operite zube ko što Bog zapovida, puni su mrvica od kolača“, da bismo potom poslušno, prstima i vodom, brzinski obavili pripreme za odlazak u bučnu ambulantu nalik mesarskoj radnji prepunoj raznih kliješta, prijetećih noževa i oštrih bušilica od čijega zvuka se mome stričeviću ledila krv u žilama.

Ja bih prvi zasjeo na kožnu stolicu i poslušno otvorio usta, ignorirajući liječnikovo pametovanje o važnosti pranja zubi, nekako pretrpio sjeckanje, škakljanje – čak i usnoj šupljini sam škakljiv, ali to je druga priča zbog koje me Andreja redovito zeza – i bušenje, te malo znojan i još više krvav po obrazima zauzeo mjesto u prepunoj čekaonici, osluškujući stravične zvukove i Milanovu paničnu dernjavu, te pretpostavljajući što se sve zbiva iza dbebelih vrata dok Ruška drži Milanove noge, dvije sestre mu šire čeljust, a snažni i mišićavi zubar zadnjom snagom pokušava doprijeti do donjih i gornjih šestica i sedmica, brišući usput pljuvačku s lica. 

Zamišljao sam Milana kao maloga krmčića koji se u rano jesenje jutro otima Ivanu Seserovu, nastojeći pobjeći od mesarskog alata.

Jedne prilike buka iz ordinacije naglo je utihnula, kožnim oblogama obložena vrata širom se otvorila, a ispred mene – brzinom vlaka bez snijega po ravnim tračnicama – projurio je stričević Milan, gonjen strahom i nagonom za preživljavanjem, dok je za njim trčala strina Ruška popraćena bijesnim, mokrim licem zubara i preplašenim pogledima dvije izgrebene medicinske sestre, vičući drugim pacijentima i meni: 

„Ufatite ga, pobiže nam!“

Nitko Milana nije uspio ni dohvatiti, a kamoli zaustaviti dok je brisao glavom bez obzira kroz bolnički hodnik, pa se potom izgubio trčeći preko maloga mosta iznad Tabašnice, zatim pored osnovne škole, i na kraju jureći glavnom duvanjskom ulicom u pravcu autobusnog kolodvora.

Ruška se nastojala ispričati medicinskom osoblju zbog pretrpljene drame i slomljenih igala, dok je meni naređivala:

„Diži se odma, naći ćemo ga, pa taman da je pobigo u gaj. Dokture, vi primite druge pacijente, a mi ćemo se vratit čim ga ufatimo. Nema nam druge.“

Najprije smo navratili kući, no tamo je Milanova starija sestra Mila na kauču sanjarila o momcima, pazeći pritom na svoju malu sestru, bebu Mariju, i začuđeno nam odgovorila:

„Kakav Milan? Nije Milan u kući!“

Nije bio ni u Periše, ni kod Sprže, a ni na gradilištu na kojem su Karlo i Zdenka u to vrijeme pravili novu kuću, pa smo se strina i ja zaputili u pravcu grada. Prvi autobus za Mandino Selo polazio je u tri popodne, te se Ruška smirila znajući da njen jedinac ne može biti daleko.

Nakon puna dva sata pronašli smo Milana u slastičarnici “Kod Muje”. Halapljivo je jeo krempite nastojeći povratiti snagu i smiriti puls.

Ruška je, vidjevši lopova kako pokvarenim zubima dodiruje žućkastu masu punu šećera,  odjednom postala jaka poput Pipi Duge Čarape, ščepala je neposlušnoga sina koji je bacao patike s nogu nastojeći opet pobjeći, i zajedno s Bičom, koji je vozeći se glavnom ulicom zapazio što se događa i priskočio u pomoć daidžićevoj ženi, strpala dijete na zadnje sjedalo žutoga opela, govoreći meni: 

„Ti ponesi krempite i Milanove tene i ajde kući, a mi ćemo s njim opet kod zubara.“

Bez žurbe i hitnje krenuo sam glavnom ulicom, usput spucao slatke kolače, i došavši kući zajedno s Milom naučio Mariju izgovarati njenu prvu prostoproširenu rečenicu, da bismo u kasno popodne, već je sunce zalazilo iza Tušnice,  čuli i kroz prozor ugledali žuto vozilo koje se parkira na padini ispod kuće. 

Blijedoga i uplakanoga Milana Biče je donio u naramku i polegao ga na kauč, strina Ruška djelovala je izmučeno, ali zadovoljno, a Mila i ja smo bez odgode htjeli čuti što se dogodilo, no tek sutradan smo saznali da je operacija “Milanovo zubalo” uspješno okončana zahvaljujući remenju iz Bičinih i zubarovih hlača, kojima su stričevića zavezali za stolicu, a preplašene sestre u otvaranju usta zamijenio je tadašnji duvanjski automehaničar u naponu snage, pokojni Biče, zamišljajući pritom kako bez ičije pomoći mora otvoriti tešku, zaglavljenu haubu ruskoga vojnog kamiona.

Nadam se da će sljedeći tjedan, kad s Andrejom odem zubaru, biti malo lakše i jednostavnije, ali nikada se ne zna. 

Zvuk bušilice nekim ljudima ulijeva strah u kosti.

No, ako i Andreja poput stričevića Milana zbriše sa stolice znam gdje ću je pronaći – u Mujinoj slastičarnici u našem gradu.

I moja žena obožava naime slatke krempite, a autobus za Mandino Selo već godinama ne vozi.

Blago Vukadin

Odgovori