NIŠTARIJINI ZAPISI: Marinkove penzije

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Pretpostavljajući da će moj mlađi brat navaliti na ovu priču tražeći joj manu i planirajući mi kad-tad vratiti milo za drago odmah napominjem da je Marinko o kojemu ovdje pišem sasvim drukčiji od moga brata, dakle s puno pozitivnih osobina, a jedino što njih dvojicu veže su lijepo ime i duvanjsko porijeklo.

Već dugo godina pokojni Marinko Tomić, rodom s južne strane našega polja, iz sela Brišnika odakle potječe i duvanjski hajduk istoga prezimena, Mijat, bio je generacija naših roditelja, a uz to pouzdan, marljiv i uslužan čovjek, ne samo zato što se o preminulima tako govori, nego istinski.

U vrijeme Drugoga svjetskog rata Marinko je službovao pri njemačkoj policiji, gdje je naučio čitati i pisati „po švapski“, a to znanje njemu i mnogim drugim Duvnjacima, koji su najbolje životne godine proveli po raznim „bauštelama“, bilo je od velike pomoći i koristi.

Marinko je bio mršav čovjek, nižega rasta, uvijek dobre volje i lijepo obučen, te poput svih Duvnjaka njegove generacije ukrašen neizostavnom kapom francuzicom

Doputovao bi on svakoga ponedjeljka jutarnjim autobusom iz Brišnika u naš mali gradić, a njegov glavni „ured“ nalazio se u gostionici „Hercegovina“, kod daidžića našega ćaće Ćokana, Marka Kovčevića i njegove žene Tonke, za jednim stolom u desnom, mirnom kutu u to doba dana uvijek punoga lokala. 

Od druge polovice sedamdesetih godina prošloga stoljeća mnogi duvanjski gastarbajteri, istrošeni od teškoga života i često već napuknutih leđa zbog robovskoga rada na gipsu, čim prije bi mogli, nastojali su otići u mirovinu, vratiti se svojoj kući i barem nekoliko godina provesti u krugu vlastite obitelji, no nije to bilo baš jednostavno, jer njemačka mirovinska osiguranja nisu baš velikodušna, no to je odlika i svih drugih osiguranja koja operiraju brojevima, datumima rođenja, uplaćenim iznosima i stečenim radnim stažem, ne uzimajući u obzir premorene mišiće i duše.

Tada bi na pozornicu stupao Marinko, čovjek lijepoga rukopisa, koji nikada nije radio u inozemstvu, ali je njemački jezik razumio bolje od svojih pajdaša, a o sposobnosti popunjavanja obrazaca, neophodnih za podnošenje zahtjeva za odlazak u mirovinu, nema potrebe ni riječi gubiti. 

Kako je tekao njegov posao, najlakše mi je opisati na primjeru vlastitih roditelja, koji su bili Marinkovi klijenti iako smo mi u to doba već govorili i pisali njemačkim jezikom i vjerojatno bi netko od nas znao podnijeti zahtjev za mirovinu. 

Ali tko bi bio lud da djeci povjeri tako odgovoran posao, posebno ako je trebalo pisati žalbe? A zbog više opisanih karakteristika svih, a posebno pedantnih njemačkih osiguravajućih ustanova, bilo je redovito potrebno žaliti se i ne popuštati pri prvom negativnom rješenju.

Sedamdesetdevete godine naš ćaća Ćokan već je bio prilično umoran, a meni, koji sam sada u njegovim ondašnjim godinama, djelovao je jako star i zreo za mirovinu, ali je njegovo godište, dvadesetosmo, bilo nemilosrdno, no mama nije htjela popustiti, pa mu je jedne večeri predložila:

„Ćokane moj, još malo pa će nam djeca biti velika, a mi nećemo biti mlađi, pa bi baš bilo lijepo da odeš u penziju. Kao stražar u Duvnu ne možeš više raditi, stalno kašlješ i razboljet ćeš se gadno. U ponedjeljak ćeš tako i tako u grad, pa otiđi kod Marka i popričaj s Marinkom što možeš učiniti!“

Ćokan je poslušao svoju Šoljušu, a Marinko mu savjetovao da najprije isposluje „našu“ penziju, pa kad to srede da zatraže i njemačku, od koje bi se moglo lijepo i pristojno živjeti od prvoga do zadnjega u mjesecu.

Ćokan je, doduše, već bio bolestan, ali to nigdje nije bilo službeno zavedeno, samo ga je kašalj odavao, pa je valjalo nabaviti nalaze od nadležnoga liječnika, mislim da se radilo o rođaku nevjeste Đise, žene pokojnoga Biče, drugoga daidžića našega ćaće koji je odmah pored Markove gostionice imao vlastiti, još uvijek postojeći, lokal u kojemu se sada svakoga jutra skupljaju mladi Mandoseljani.

Dobio je dakle naš ćaća potrebne nalaze, rješenje o prijevremenoj mirovini i nekoliko dinara koje bi inflacija pojela prije nego bi Ćokan popio prvo pivo u gostionici „Hercegovina“, pa je jednoga od narednih ponedjeljaka po dogovoru opet potražio Marinka, a ovaj je u svojoj torbi već imao pripremljene potrebne obrasce, adrese, brojeve i kemijske olovke koje je držao u desnoj ruci, dok je lijevom ispijao mali konjak i crnu kavu.

„Tonka, daj Marinku još jedan konjačić, a meni opet moje piće“– naručio je ćaća.

„Hoćeš li i ti konjak, ili lozu?“ – ne razmišljajući zbog gužve upitala ga je žena.

„Kakav konjak, Tonka, bona ne bila? Znaš da već četrnaest godina, otkad se rodio moj Blago, nisam primirisao alkohol! Daj mi još jedno pivo“ – naručio je tata, već malo podgrijan, iako za njega pivo nije bilo alkohol.

Popunili su formulare, Marinko je imao i kuvertu i markice, a da Ćokan unatoč nepijenju ne bi zaboravio poslati pismo, i to je učinio njegov zastupnik.

Prvo standardno rješenje stiglo je za mjesec dana i bilo je po očekivanju negativno, dok je obrazloženje glasilo da je naš ćaća premlad, tek je navršio pedesetprvu životnu godinu, dok se u Njemačkoj u redovnu mirovinu može sa šezdesetpet, a u prijevremenu tek po skupljanju određenoga radnoga staža. 

Ni prvi, a kamoli drugi uvjet – kao i svi drugi Duvnjaci i Ćokan je radio za razne firme, a one nisu uvijek savjesno prijavljivale gastarbajtere – nisu bili ispunjeni, pa je Marinko u Ćokanovo ime podnio žalbu, ispunivši novi obrazac, za odlazak u invalidsku mirovinu, te priloživši mu rješenje domaćega osiguranja i nalaze Đisina rođaka.

„Sad moramo čekati što Švabe kažu“ – zaključio je Marinko.

„Koliko ti dugujem?“ – prije plaćanja runde upitao je Ćokan.

„Kad i ako dobiješ zaostatke platit ćeš kao i svi drugi.“

Nekoliko mjeseci kasnije našoj materi Šoljuši je svanulo – njen Ćokan dobio je njemačku penziju i zaostatke od nekoliko tisuća maraka, platio Marinku za njegov trud, popio nekolko „Ožujskih“ i vratio se kući nasmijan i veseo popodnevnim autobusom.

„Marinko je i sposoban, i pismen, i pošten. Samo on zna kako se sređuje njemačka penzija“ – zaključili su složno mater i ćaća počevši s najljepšim godinama svoga, ne uvijek jednostavnoga i lakoga, života.

Nekoliko godina kasnije Ćokanov kašalj postao je gadan, dobio je ćaća i ružnu dijagnozu da bi početkom mjeseca ožujka osamdesettreće stigao do kraja svoje ovozemaljske staze.

Ja sam na ljeto došao kući iz Zagreba i našao pismo od njemačkoga mirovinskog osiguranja na stolu, upitavši mamu:

„Trebamo za tebe podnijeti zahtjev za udovičku mirovinu. Hoćeš li da to ja popunim?“ 

„Ne znaš ti to! U ponedjeljak ćeš samo poći sa mnom u grad, da ne ulazim sama u gostionicu kod Tonke, nek Marinko to završi. Samo on zna što i kako treba uraditi“ – nije mama htjela ništa riskirati.

Tako smo i učinili.

Mama je uskoro dobila udovičku mirovinu i zaostatke, platila Marinku konjačić i njegovu zaradu, i vratila se kući autobusom u tri poslijepodne.

Jedne prilike sam je upitao zašto nije dala da ja podnesem zahtjev za njenu mirovinu, jer sam tada već dobro govorio njemački, ali sam čuvši njen odgovor morao priznati da je u pravu:

„Jedno je znati jezik , a drugo je srediti njemačku penziju. To zna samo Marinko.“

Nemam tome što nadodati, osim spomenutim, dragim ljudima koji su otputovali tamo gdje ni njemačka mirovina nije potrebna poželjeti pokoj vječni.

Blago Vukadin