NIŠTARIJINI ZAPISI: Mali miš

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Uskoro stiže zima.

Noći su hladne, jutra smrznuta a podnevno sunce škrto grije, pa nam je najljepše u toplome stanu. Posebno vikendom, kad nema posla.

Uživam u spavanju do osam, doručku, kavici, malo priče i nekoliko slika iz Mandina Sela uz pogled na Wiener Neustadt. Kroz prozor, naravno, jer na balkonu je, kao što napomenuh, već jako hladno.

No, nije samo nama zima grozna, nego i raznoraznim životinjama i drugim bićima. 

Ptice traže hranu, stabla se uvlače sebi pod koru, a ni živahna vjeverica više ne skače s jednoga na drugi jablan izrasla u visinu tik ispred naše balkonske ograde. Vjerojatno je dugorepa ljepotica osigurala zimnicu za sebe i svoje najmilije, pa sada svi utopljeni negdje hrču i čekaju proljeće. 

Naša stara susjeda voli ptice, vjeverice i ostala bića. Voli svakoga, osim ljudi, pa rijetko otpozdravlja, a ako i progovori onda uvijek nešto prigovara. 

Jedino što pomaže dobrosusjedskim odnosima je prihvatiti je takvu kakvu ju je Bog stvorio i praviti se gluh dok starica na balkonu sklanja prazne boce vina i rakije koje u samim satima, a takvih se u nje mnogo nakupilo, ispija do kasno u noć.

To što žena pije njen je problem. 

I možda je problem njenoga prijatelja koji jednom mjesečno navrati kod susjede, pa zajedno kuckaju čašama i bocama, a možda i završe u krevetu. Ili pored njega? 

I ja sam nekoliko puta bio pijan, pa sam stekao određeno iskustvo i nemam pravo biti licemjeran osuđujući druge.

No, ima jedna stvar kod naše stare susjede koja mi istinski smeta i morat ću nešto poduzeti, inače bih pregrizao vlastiti jezik, a to mi se nikako ne da, jer bih šuteći mogao ponovo postati depresivan gutajući ljutnju u sebi i naškoditi tako vlastitim organima koji nisu ništa krivi da ih je moje tijelo zapalo. 

O čemu se, dakle, radi?

Naša stara susjeda, napomenuh, voli životinje, a životinje obožavaju hranu, posebno u ovo godišnje doba, kad se smrzavaju i trebaju puno kalorija, dok je dostupnih izvora namirnica manje nego inače. 

Stoga neuredna žena na svome zaraslom balkonu hrani ptice ostavljajući im zrnje po zdjelicama i tanjurima, a gladni kljunovi razbacuju žitarice na sve strane, pa su i miševi nanjušili obilne obroke i redovito se iz prizemlja, vjerojatno uz fasadu, uspinju do njene terase na šestom katu.

Susjedina terasa je, po nezgodi za nas, tek jednom drugom razdvojena od naše, pa se zna dogoditi da poneki gladni glodavac zaluta i do naših pločica, odakle u pravilu zbriše čim osjeti vibracije tla pod mojim mišićavim nogama. 

No, za svaki slučaj sam na kriznim žarištima i čvorištima postavio vrećice plavoga otrova za gladne glodavce.

Nije da sam hrabar, znaju to oni koji me poznaju iz djetinjstva, ali se miša nimalo ne bojim, no ipak ne bih volio da nam se uvuče u stan, te pored otrova pazim na to da uvijek zatvorim balkonska vrata, a ako zaboravim, Andreja me kori:

„Molim te, molim te, preklinjem te i molim te još jednom, zatvaraj vrata za sobom! Plašim se miševa, gade mi se, prljavi su i grozni. Ne daj Bože da sretnem jednoga od njih kad sam sama. Umrla bih od straha, a ti bi opet bio udovac.“

Nema mi dakle druge nego slušati i gledati da se riješim miša, pa sam se neki dan obradovao primijetivši da su sve platnene vrećice s plavkastim otrovom prazne i izgrižene. 

„Ovo ne bi ni slon preživio, a kamoli mali miš“ – pomislio sam tiho, da me Andreja ne čuje, jer bi vjerojatno pomislila kako je cijela mišja banda zauzela pozicije nedaleko od naših balkonskih vrata, dok sam poput profesora Baltazara uključio sve klikere i uz ženinu pomoć shvatio da miševi nisu mogli pojesti toliku količinu otrova, te razvući ostatke po svih krajevima balkona, čak i po nadstrešici ispod njega, te da su ptice koje u velikom broju navraćaju do stare susjede vjerojatno spucale jedan od svojih zadnjih obroka.

Postao sam, dakle, u neku ruku ubojica iz nehata, te sam sljedeću raciju otrova sakrio po ćoškovima do kojih se ptičji kljun ne može probiti.

„Dobro je da nemamo nijedne rupe na balkonu u koju bi se miš mogao sakriti“ – umirio sam sinoć ženu, jer inače ne bi oka stisnula, a ja sam bio umoran kao pas, no to je druga priča.

Jutros je Andreja prije mene ustala, ostavivši me sama u širokom krevetu i zaputila se do kuhinje na gornjem katu, napravila kavu i pripremila cigaretu, te tiho krenula prema balkonu.

Veli mi da se je ukočila od straha. 

Ustao sam, naime, tek oko devet i ugledao ženu šćućurenu u kutu kauča i blijedu poput krpe.

„Ajme, strašno, jutros sam htjela popiti kavu na balkonu i onda sam ugledala…“

„Provalnika? Lava? Pijanu susjedu? Nekoga od naših bivših?“ – zabrinuto sam pitao svoju bolju polovicu o čemu se radi.

„Ugledala sam miša kako trči preko našeg balkona. Sakrio se u rupicu ispod vanjske kade, i tamo sad sigurno uživa. Toplo mu je.“

Zagrlio sam ženu, rekao joj da je lijepa i da ću je zaštititi, pa sam se, poput Batmana, zaputio na balkon, izvadio dvije vrećice otrova i gurnuo ga na ulaz zaboravljene rupe ispod kade, istu začepio starim novinama, i ozračen herojskim osmijehom vratio se u stan, pozvavši Andreju da me prati do balkona, dok ja ispred nje hrabro koračam u neizvjesni, mogući boj.

„Ako još jednom ugledaš miša dok mene ne bude u blizini, pričaj s njim njemački, reci mu da se gubi i da ćeš me inače pozvati, pa ćeš vidjeti kako bježi glavom bez obzira“ – dao sam Andreji korisne savjete, nastojeći je umiriti.

Boja joj se je polako povratila u lice, popili smo kavu i malo se ugrijali na slabašnim sunčanim zrakama, dok sam stalno pogledavao u pravcu rupice ispod kade, zamišljajući kako se mali miš upravo gosti plavom hranom koju mu ptice ovoga puta neće ukrasti.

Za svaki slučaj kadu ću sljedećih dana ostaviti punu, a kad je budem praznio pomaknut ću je u stranu kad Andreja ne bude u stanu.

Da ne vidi mrtvoga miša.

Ili je on ipak pobjegao na susjedin balkon? 

Tamo mu je puno ljepše nego kod nas.

Blago Vukadin

Odgovori