NIŠTARIJINI ZAPISI: Majstor Blago – Balkon

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Nisam baš veliki radnik, znam to osobno, a znaju i drugi, no ponekada me uhvati nagon da sve oko sebe popravljam, lakiram, mažem i slažem. Drži me euforija danima, a ako se još netko priključi poslu, onda i dulje, dok sve ne bude gotovo i dok se opet ne bacim na plandovanje. 

Svakih pet-šest godina biva tako.

Nisam baš ni čovjek koji voli luksuz, skupo mi je kupovati majice s krokodilima, potkovane cipele i vozila sa zvijezdom, ali zato volim urediti stan po svome ukusu, a budući da nisam izuzetno vješt pri rukovanju zavijačima, odvijačima, šarafcingerima i šarafima, obično nazovem mlađega brata kojemu je Bog dao manje mladosti i ljepote nego meni, ali puno više marljivosti i preciznosti, pa se mali Marinko zaputi iz Graza u pravcu Beča i montira po mome stanu vrata, klime, ladice i ormare, a ako on nema vremena, onda zvrcnem Liona, marljivog i sposobnog Rumunja, koji sa svojih šestoro djece obavlja sve moguće poslove, vodi malu obiteljsku firmu, čuva brojne unuke, evidentira precizno sate i minute i nikada nije naplatio ni centa više od dogovorenoga – čovjek je jedan od rijetkih vjernika koji živi po evanđelju, radi od jutra do mraka, ne propušta nedjeljnu misu, reže pločice po deset puta da slučajno ne bi ostala neka neravnina i nakon posla sve za sobom počisti, tako da stan poslije rezanja i pilanja izgleda urednije nego ranije. O varanju i krivom pisanju sati, kako to neki majstori običavaju, nema ni govora, pa Lionu dadnem ključ prije odlaska na posao, a kad se vratim čekaju me zadovoljna žena, uređeni stan i siti Lion, kojemu je Andreja nakon posla servirala sladoled i kavu.

Najljepši dio našega stana nalazi se izvan njega – poveći balkon s pogledom na park. Tamo provodimo sate, večeri i vikende, kupajući i sunčajući se, ispijajući pivce i bevandu i razgovarajući o svemu i svačemu, pa tako i tračajući o komšijama. 

Naši susjedi uglavnom su uredni i tihi, no jedna starija gospođa, zaljubljena u rakiju, ne stigne uvijek pomesti mrvice s poda, ni podrezati grane na žbunju, a kamoli iznijeti otpad kojega tjednima čuva pored ograde, pa smo nedavno iz pravca njenoga balkona, preko susjedovih svijetlih pločica, ugledali nepoželjnoga gosta u trku, u vidu maloga, pokisloga miša.

Andreja nije baš plašljiva, provela je rat u Zadru s troje male djece u podrumu, ponekada i čuvajući stražu na dometu četničkih topova i sve je izgurala bez većih posljedica, ali kad vidi miša uhvati je panika. Budući da ja svoju ženu volim nastojim joj ugoditi u svakom pogledu, te sam stoga nedavno postao i ubojica dohvativši jakim mlazom vode, kroz metalnu ogradu, glodavca na susjedovu balkonu i dokrajčivši ga.

Na našem balkonu prije puno godina postavio sam daske, ugodne nogama i vodootporne, no uzdignute pet-šest centimetara iznad betona, pa tako neplanski napravio idealno sklonište za opalo lišće, pogodno i za dom mišjih obitelji, ta nam nije bilo druge nego nazvati Liona:

„One daske što smo ih postavili prije deset godina moramo pod hitno promijeniti i staviti pločice preko betona da se miševi ne mogu udomaćiti na našem balkonu“ – objasnio sam čovjeku što ga čeka, a on je po povratku s godišnjeg odmora, u osam ujutro, banuo sa svojim srednjim sinom Darianom u naš stan, opremljen vaser-vagom, raznim rezačima, suhim i mokrim ljepilima, crnim umetačima, šarenim spojnicama i razdvojnicama, dugim dovodima i širokim odvodima, plastificiranim tepihom za zaštitu parketa, metlom i usisavačem, popio kavu na brzinu i rekao mi polako kakve pločice da kupim, te se odmah bacio na razvaljivanje drvenoga poda. 

Dok sam ja, u znoju vlastitoga lica, natovario teške kartone u trgovini građevinskog materijala, Lion i Darian su već sve pripremili, iznijeli daske do maloga busa i iste odvezli na deponiju, pa potom jedan po jedan karton vukli sive, kamene ploče iz garaže na terasu u potkrovlju.

Cijeloga dana nisu odmarali i uvečer, po mome dolasku kući, već se nazirao novi izgled najljepšeg dijela našega stana. 

Sutradan sam ranije došao kući i završivši uredski posao priključio se majstorima, pomažući gdje zagusti i kako mogu. Darian je ravnao pločice špagom i vaservagom, Lion je rezao kutove, a ja sam se dočepao usisavača, vukući ga pored flekserice, da prašina ne pada po novom podu i ne skuplja se na prozorskom staklu.

Lion je čudno gledao u crtu koja unatoč mome napetom držanju kraja crijeva usisavača popraćenog stenjanjem nikako nije htjela postati čista, ali je nastavio dalje, pušući svom snagom kroz usta i nos da vidi gdje točno treba odrezati tvrdi kut. 

Znojan i prašnjav uspio je precizno odrezati nekoliko milimetara pločice, da bi potom ista stvarala perfektnu cjelinu s izbočinom lima, obrisao lice rukavom i ugasio fleksericu. 

Svej je odjednom postalo tiho. Čuli smo cvrkut ptica i Andrejino pitanje hoćemo li popiti nešto. Jedino što nismo čuli bio je usisavač.

Lion me je pogledao neobično, poput Marinka kad mu asistiram prilikom postavljanja šina i slično daidži Andriji kad sam prije trideset i nešto godina nespretno izvalio kolica s malterom, no nije poput njih dvojice nastavio s pametovanjem, nego je mirno konstatirao:

„Blago, ako usisavaš prašinu moraš uključiti usisavač, inače ništa od njega.“

Donio sam ljudima sok, izrezao mezu, pomogao Andreji sve servirati, a nakon pauze Darian je pomagao svome ocu pri rezanju preostalih rubnih pločica. 

Mene su poslali po sladoled.

(nastavak slijedi)

Blago Vukadin

Odgovori