NIŠTARIJINI ZAPISI: Loto milijunaši

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Redovito igram loto nadajući se glavnom dobitku, kao i svi drugi igrači, no obično nakon izvlačenja brojeva nastavljam živjeti po starome – idem na posao i čekam prvi u mjesecu pa platim račune kojih se nakupilo preko glave, a djeca nikako da odrastu i počnu zarađivati. 

Sve u svemu nije loše ni bez milijuna, ali za svaki slučaj, ako me strefi sreća, Andreja i ja unaprijed rasporedimo što ćemo učiniti kad nenadano postanemo bezobrazno bogati.

Ovoga tjedna u europskom lotu nakupilo se stodevedeset milijuna modernih dukata, u petak nitko nije dobio, pa mi se nekako čini da bismo mi u utorak mogli upecati veliku ribetinu. 

„Djeci nećemo ništa reći, umislili bi se i postali naporni“ – zaključujemo zajednički, da bismo nakon toga počeli sijeći veliku tortu i dijeliti je na pozamašne komade.

„Uredit ćemo groblje u Mandinu Selu. Mrtvačnicu pravimo zajednički, ali ograda koju je pokojni Biče napravio prije pedeset godina, već je dotrajala“ – predlažem ženi, znajući da nas tamo, ili na nekom drugom vječnom počivalištu, čekaju i da će nas dočekati naši prethodnici.

„Napravit ćemo i novi azil za mačke u Zadru“ – odlučno zaključuje moja ljubiteljica nježnih šapa.

„A ostatak ćemo podijeliti našoj i tuđoj djeci i obadvoje ćemo putovati gdje nam se prohtije“ – dogovorimo se bez prepirke i svađe.

Jedino još moramo dobiti glavni zgoditak, ali utorak će uskoro, pa ne sumnjamo u naše bogatstvo, iako je vjerojatnost jedan naprama 137 milijuna. Toliko, naime, mogućih kombinacija ima, a uglavnom je samo jedna dobitna. 

„Tko će znati? Vidiš kako sam lijep ispao, a okolo nas svi drugi muškarci ružni k‘o noć. Pogledaj samo moju braću“ – uspijevam uvjeriti ženu u našu posebnost, pa nekoliko sljedećih dana pravedno dijelimo još nepristigle milijune.

No, ima ljudi koji su, unatoč maloj vjerojatnosti, uspjeli ostvariti glavni dobitak na lotu, a neke od njih, budući da radim s prodajnim mjestima lutrije, osobno sam upoznao. 

Najupečatljiviji od svih njih, mi bismo ih odmah tako nazvali, „sretnika“ je Thomas, gradišćanski Hrvat i dugogodišnji građevinski radnik u Beču, koji je prije punih trideset godina dobio šesticu na lotu i pedesetčetiri milijuna ondašnjih šilinga na bankovnom računu.

Možete zamisliti građevinskog radnika u znojnom radničkom odijelu kad je ponedjeljkom ujutro, žvačući bijeli kruh s parizerom i pijući prvu dozu piva u mladom tjednu, shvatio kako je on nepoznati, traženi dobitnik iz rubrike novina na srednjoj strani.

Thomas je svima u rodnom selu i na gradilištu odmah ispričao što ga je snašlo.

Već prve godine uplatio je lijepe svote seoskom vatrogasnom društvu, hrvatskoj kulturnoj udruzi i nogometnom klubu, te obznanio da je to dosta, potom obnovio obiteljsku kuću u kojoj je živio sam s roditeljima i usput probao započeti nekoliko veza, obično s mladim ženama iz bliske Mađarske, koje bi s njim provele po nekoliko tjedana na nekom dalekom otočju, da bi nakon spuštanja na bečki aerodrom opet utputovale u svoje rodne krajeve, a Thomas bi se vratio kući i brinuo o roditeljima, sve dok oni nisu umrli.

Nakon tih nekoliko izleta u ljubavne avanture Thomas se povukao u sebe.

Viđao sam ga više-manje redovito u jednoj piceriji u susjednom selu, gdje bi igrao karata sa svojim starim, već umirovljenim društvom, uvijek obučen u isti, tamno zeleni pulover, kojega je vjerojatno kupio dok je još šljakao na gradilištu. 

Usput sam čuo da je njegov brat organizirao Thomasove financije plašeći sa da ne naleti još poneka mlada ljepotica zavedena nulama na računu, pošto Thomasova ljepota nije nimalo izraženija od moje, pa je jasno da mladim ženama ne bi mogao pružiti puno više od nove skupe torbice i pokojeg luksuznog odmora.

Godinama je Thomas tako, zahvaljujući bratovoj promišljenosti, svakoga prvoga u mjesecu dobivao lijepu svotu na raspolaganje, dovoljnu da svakoga dana plati nekoliko runda svojem kartaškom društvu i da bez ikakve brige o financiranju svakodnevnih troškova živi ugodnim životom, nadajući se, vjerojatno, da će mu jednoga dana potrefiti i sreća u ljubavi, pa da nabasa na neku jednostavnu ženu koja u njemu ne bi vidjela milijunaša, nego njegove smeđe, blage oči i sasvim prosječnu ljepotu za muškarca u godinama.

Prošloga tjedna sam s jednim klijentom, trafikantom iz Gradišća i Thomasovim poznanikom, otišao na ručak, pa smo, pričajući u svemu i svakome, došli i do našega loto-milijunaša, prisjećajući se njegove priče i zgoda s nenadanim materijalnim bogatstvom.

„Kako je Thomas? Jesi li ga viđao u zadnje vrijeme? Ja sam dobio novo područje, pa ne navraćam više do one picerije s puno muha, gdje je uvijek kartao“ – upitao sam trafikanta.

„Zar nisi čuo?“ – odvratio mi je ovaj iznenađeno dok smo pili kavu – „Thomas se ubio prije četiri-pet godina. Nije bio sretan.“ 

Uvečer Andreja i ja nismo dijelili još nepristigle milijune.

Zadovoljni našim balkonom, čašom bevande i bandom djece koja će uskoro biti sasvim odrasla, nasmiješili smo se jedno drugome, konstatirajući da smo već dobili glavni zgoditak.

Blago Vukadin