NIŠTARIJINI ZAPISI: Lift zvan čežnja

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Smršavio sam zadnjih mjeseci prilično, pa sam se i sam sebi počeo dopadati – nemam više trbuha, a i podvoljak se smanjio.

 Jedino Andreja često kuka:

„Nemoj više mršavit, ljubavi moja. Reći će Marinko da sam te se previše dovezala i da  ti po noći nedam mira, a već sam baka.“

„Reći će on svašta, tako i tako. Lako je za Marinka, ali će ga njegova Irene napasti i sasuti mu istinu u lice, da je oslabio na muškom polju i nek se ugleda na ljepšega  brata. Moram mu  ipak pomoći, brat mi je, u pravu si, zlato moje! Malo ću se udebljati, smanjit ćemo ljubakanje na samo dvaput dnevno i skratiti trening na pedesetak kilometara, dok ćemo poduplati porcije za večeru.“

Odlučio sam, dakle, iz čiste bratske ljubavi, povratiti nekoliko kilograma, i učinio bih tako da se prije dva tjedna nije pokvario lift u našoj zgradi, a mi stanujemo na šestom katu, te sam svakoga dana teglio vrećice, torbe, alat i kojekakav namještaj, dok je vani grijalo kao u Egiptu, pa sada umjesto povećane pupe imam atletsko dupe.

„Baš si mi seksi takav“ – veli mi žena – „A Marinko nek se malo više potrudi, bit će im ljepše.“

„Znači, ne moram se udebljati? I nastavit ćemo po starome? Juhu!“ – vrisnuo sam od sreće i olakšanja da ne moram štedjeti ni u kojem pogledu.

No, sve ovo što napisah, druga je priča. Sasvim druga.

Nisam se, naime, želio hvaliti ni figurom, niti potencijom, nego samo kazati čistu istinu, a ona glasi da sam puno poletniji i izgledom mlađi i od Marinka, a kamoli od Vinka, te da nam je lift u stubištu riknuo, pa se nekoliko puta dnevno prisilno bavim sportom. A sport pozitivno djeluje na figuru.

Osim nas dvoje, papige Pere i moga posinka Frana koji je na odmoru kod nas, na gornjem katu zgrade stanuje još desetak osoba – uglavnom starije čeljadi kojima je nekada teško popeti se u krevet, a kamoli strmim stepenicama nebu pod oblake. Na svakom polukatu zastanu, udahnu duboko, spuste torbice i vrećice na pod i brišu znojna lica, pa mi ne mogu ni otpozdraviti, dok im sa smiješkom želim dobro jutro ili laku noć.

„Susjed, lako je vama, tek vam je trideset“ – veli mi tako sisata komšinica u kasnim četrdesetima.

A meni neugodno, pa uzvraćam:

„Već mi je tridesetpet.“

Ponekada me obuzme samilost, pa sam starom susjedu, već petnaest godina umirovljenom psihijatru, pomogao nekidan iznijeti gajbu piva pred vrata njegova stana, a on me bogato nagradio s dvije smeđe boce. Eno ih, još se hlade. Večeras ćemo ih isprazniti.

Uzrok kvara lifta je linija koja povezuje vruću kabinu s hitnom službom, a propis je takav da ista mora funkcionirati, dok nitko ne želi preuzeti rizik i odgovornost na sebe, pa čekamo već četrnaest dana da telefonska kompanija, odgovorna za vezu, osuši kablove u koje je navodno prodrla vlaga.

Mora da ih suše zajedno s gaćicama i grudnjacima spomenute, obujne susjede kad toliko dugo guraju odgovornost od sebe na proizvođača dizala i obrnuto, a mi pentramo li se, pentramo.

Jučer je našem pješačenju i mome proljepšavanju konačno stigao kraj, i to na sastanku stanara.

Svi osim nas su zakasnili, jer im treba pola sata da siđu do garaže, a mi smo se lijepo prošetali, naručili pivo i vino, i zasjeli s upraviteljem zgrade u ugodnom lokalu.

Zadnji je došepao već spomenuti susjed, bogati psihijatar i ujedno škrtac. Ja sam vjerojatno jedini kojemu je on nešto poklonio, ali ću mu prazne boce vratiti sutra, za svaki slučaj, da me ne traži po zgradi i da  mu u dućanu povrate novac za kauciju.

Upravitelj je odmah pod prvom točkom predložio da promijenimo firmu koja održava telefonsku liniju, a dok ne dobijemo novi priključak da mi, zajednica stanara, preuzememo rizik na sebe koji glasi da netko smije maksimalno pola sata ostati zaključan u liftu, no da je vjerojatnost da zaključana osoba tamo  premine i da smrt kauzalno bude povezana s kvarom dizala, jako mala, ali kako on ništa ne može isključiti.

Razvila se živahna diskusija, a ja sam, sjećajući se mandoseljskih liftova, napomenuo kako u njima nikada nitko nije umro, pa su mi povjerovali i na kraju smo jednoglasno dogovorili davanje otkaza nesposobnoj firmi, postavljanje natpisa pred vratima lifta da se on koristi na vlastitu odgovornost, montiranje nove radio-veze u kabini i preuzimanje rizika za oslobađanje vrata najkasnije u roku od pola sata, ukoliko netko od posjetitelja, stanara ili pacijenata liječnika s drugoga kata ostane zaključan u dizalu.

Uvjereni da će škrti psihijatar i njemu slični  susjedi biti oprezni i pažljivi, Andreja i ja napustili smo sastanak, ostavivši grupu da se s upraviteljem zgrade prepire oko zadnjeg godišnjeg obračuna, i znajući da ćemo,  zahvaljujući njihovoj štedljivosti,  i mi profitirati barem nekoliko centi.

Unatoč uključenom liftu pješice smo se popeli do stana, jer mi je žena šapnula da imam perfektnu figuru, a ja joj se, obećavajući burnu noć, slatko nasmiješio, no to je sasvim druga, duga priča.

Blago Vukadin