NIŠTARIJINI ZAPISI: Kvaka

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

(Napomena: Ovaj put ne piše Blago, nego njegova ljepša polovica – Andreja Hrašćanec Jezeršek Malta).

Volim kada se ulične svjetiljke gase, a jutro tek sviće. Obično sjedim na svom pravokutnom balkonu. S mrežastom ogradom i hrpom nepotrebnih stvari. Pijem vruću kavu. Crnu kao noć. S bijelim stazama mlijeka. Pušim. Mrežasta ograda, nekada zelena, prekrivena je zahrđalim krastama. Zgrade preko puta žute su i kockaste. Prozori obučeni u bijele okvire, a stakla se sjaje.

To sam jutro počela uobičajenim ritualom. Balkon, kava, zgrade. Zgrade, balkon, kava. U paketu s mirisom cigarete. Bilo je prohladno. Možda mi se to samo učinilo. Osim prugaste pidžame na sebi nisam imala ništa.

Ispijala sam crnu tekućinu i sjedila. Kolutajući očima, prateći bijele oblačiće duhanskog dima. Razmišljajući kako bi bilo lijepo ne raditi. Godinama crnčim u tvornici za preradu ribe. Svaki dan odsiječem stotine ribljih glava. Ruke su mi crvene od ledene vode. I riblje krvi. Rukavice koje koristim pune su sićušnih rupa. A plaća? E, to bi bila priča za sebe. Jad i žalost. Poput odsječenih ribljih glava. Iz morskih širina i dubina našeg plavog mora.

Eto i njega. Čula sam ga još dok sam kuhala kavu kako se brčka po tuš-kabini. I sada je tu. Na vratima balkona. Skockan i namirisan. Spreman za šefovanje u svojoj radnji. Za razliku od mene. Ja uvijek smrdim na proklete ribetine.

Znam da će me pitati nešto glupo. U sedam ujutro nitko nije u stanju upitati nešto pametno. A kamoli muškarac.

“Možeš li mi reći gdje je moja karirana košulja? Ona zeleno-plava?” zabrinuto mi uputi pitanje.

Bez dobro jutro, draga i ostalog kiča. Eto, znala sam da će pitati nešto glupo.

“Na čekanju za pranje, dragi moj, moj dragi”, kažem kratko, bezosjećajno. Briši više na taj posao i pusti me da u miru popijem tu kavu, mislim si.

“Dobro. Idem onda”, kaže on.

“Idi”, odgovaram i puštam mali dimni kolutić prema oblacima.

Vrijeme je da dignem dupe i spremim se za posao. Posao iz snova. Krećem i gurnem balkonska vrata koja izvana nemaju kvaku kad ono… Vrata se ne miču! Gurnem malo jače pa onda jako. Onako, muški. Shvatim. On je… Da. On je iznutra za sobom zatvorio vrata.

Koji zajeb! pomislim. Ljuta sam. Da, jako ljuta. Baš ljuta. Što ću sad?

Ne znam bih li plakala ili se smijala. Ne mogu vjerovati da ne mogu ući u stan. Balkon se odjednom pretvorio u zatvor. Ja u zatvorenicu. Zajedno sa svojom prugastom pidžamom.

Stojim, gledam, razmišljam. Situacija je, čini se, beznadna. Nalik mrtvim ribama odrubljenih glava. Debelo ću zakasniti na posao, ako se uopće ikako uspijem izvući s tog balkona, dok se on ne vrati s posla. Šef će pizditi i šiziti. Naravno, odbit će mi to od plaće.

Tračak nade pojavi se u obliku koso pritvorenog prozora tik uz balkonska vrata. Uzimam metlu, penjem se na stolicu i dršku uguram u otvorenu kosinu, prema kvaki na vratima. Nakon par pokušaja shvatim da nemam šanse. Drška je preslaba, a kvaka masivna. Dakle, ništa od toga.

Imam još dvije cigarete. Nekoliko kapi kave. Piša mi se. Sjednem i zapalim. Puštam kolutiće prema nebu i odjednom mi sine: Susjed do nas!

Stari obično ranom zorom prčka po balkonu. Jutros ga baš, kao za inat, nema ni čuti. Slušam i osluškujem. Ništa. Dižem se i uzimam nesposobnu metlu. Možda ovoga puta bude više sreće. Lupam drškom po ruzinavoj ogradi njegovog balkona. Svom snagom. Stanem i osluškujem. Ništa se ne čuje niti se išta miče. Idem ponovo. Lupam sve jače i jače. Ništa. O, jebem ti! Stari mora da spava kao top ili pak leži mrtav negdje u stanu.

Potom mislim kako bi bilo kada bih se popela preko ograde, na donji balkon, pa onda redom tako, prema dolje. Hmmm… Neee… Previsoko je. Treći kat. Mogla bih se ubiti. A to ipak ne želim. Još ne. Ima previše ribetina koje čekaju na gubitak glave.

Licem se naslonim na prozorsko staklo. Usmjerim pogled prema satu koji visi na kuhinjskom zidu. Sedam i trideset pet minuta. Drek. Baš. Sad mi se još i sere. Eto.

Ljudi polako izlaze iz svojih brloga. Neki se vuku poput tromih slonova, dok drugi žure kao navijene limene igračke. Pogled mi skrene prema izlazu prve od žutih kockastih zgrada. Ma čekaj… Zar je to ona?! Olivija, supatnica iz moje tvornice? Znam da živi u blizini. Gledam  i progledam. Da, to je ona!!!

“Olivija, Olivijaaa!!!” vičem na sav glas i mašem rukama.

Isprva ne reagira. Vičem jače. Ona stane. Okreće se prema mojoj zgradi. Mašem kao luda. Konačno me primijeti. Krene prema mom dvorištu, pogleda usmjerenog ravno na moju prugastu pidžamu. Smije se.

 “Molim te, molim te, Olivija, spasi me. Imaš li mobitel kod sebe?” vičući je upitam.

“Ahaaa, što se to tebi dogodilo? Naravno da imam”, smijući se odgovori.

“Zovi mi muža na 091 880 1971. Zove se Mate. I reci tom kretenu neka smjesta dođe kući. Zaključao me na balkon!”

Utipkava brojeve koje joj polako vičući ponavljam. Molim svemirsko prostranstvo da se on javi. Konačno. Čujem je kako kroz smijeh razgovara s njim.

“Evo, kreće. Ahhhaaa, ne mogu vjerovati, ahhhaaa…” smije se Olivija.

“Hvala ti. Spasila si me. Dolazim na posao čim me oslobodi”, zahvaljujem se.

Dok ga čekam, pripalim još zadnju cigaretu. Šećem se gore-dolje po balkonu. Uz nezaboravni osjećaj osuđenice. Iznervirana do ludila. Ako ne dođe uskoro, bit će sranja.

“Oprosti. Stvarno nisam htio…” skrušeno se ispričava Mate i pušta me unutra.

Šutim. Nema se što reći. Što god da kažem, ne bi shvatio. Ima pileći mozak.

Muči i trpi! rekla mi je jednom pokojna baba.

Osam i deset minuta. Trčim u kupaonicu. Obavljam sve što trebam brzinom munje. Skidam zatvoreničku pidžamu i mijenjam je za traperice i majicu. Navlačim patike. On se već izgubio. Prema svojoj automehaničarskoj radionici. Zajedno sa svojom krivnjom.

Na poslu sve po starom. Smrad i ribe. Ribe i smrad. Ispričavam se šefu zbog kašnjenja. Žene oko mene se cerekaju. Olivija im je ispričala. Sve. Pretpostavljam. I o mjoj prugastoj pidžami.

Ribe čekaju. Da ostanu bez glava. Tu sam. Hvatam se posla.

Predvečer se Mate uhvatio balkonskih vrata bušeći nekakvu rupu bušilicom. Promijenio je kvaku. Eto, sada se balkonska vrata mogu otvarati i s vanjske i s unutrašnje strane.

Sve u svemu, na kraju sam shvatila da moj Mate ipak nije tako glup. Umjesto pilećeg ipak ima teleći mozak.

Andreja Hrašćanec Jezeršek Malta

Odgovori