NIŠTARIJINI ZAPISI: Kuća poput kraljevskog dvora

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Nijedna kuća puna djece nije mala.

Neobična je ova činjenica, ali ispravna, znam to iz vlastitog iskustva. 

Iznenadio sam se prije nekoliko godina stupivši oprezno teškim nogama među raspale zidove i koračajući po drvenom, propalom podu, pazeći pritom da ne uzbunim škorpione, srne akrape, koji su se u podnožju manoseljske grede u zadnjih nekoliko desetljeća udomaćili i raširili. 

U dnevnom boravku, koji je istovremeno bivša kujina, još ponosno stoji stari šporet sa zahrđalom šerpom na njemu, a preko puta nalazi se mamin zeleni kredenac popunjen razbijenim tanjurima i praznim ladicama iz kojih je Vinko već odavno krišom smazao sve skrivene bombonjere, ne dajući se vremenu i prolaznosti, kao da se opiru tijeku svega napravljenoga i rođenoga.

Sobica je, poput cijele kuće, neobično mala i niska, tijesnom mi se čini na tren, prije nego se sjetim njene davno prošle širine i veličine. 

Tamo smo uspijevali boraviti, objedovati, igrati se i dočekivati goste, jer je u mame kuća uvijek bila puna djece, male čeljadi s puno energije. 

Nas je bilo četvero. Plus mater. Plus ćaća za Božić i Gospojinu.

U većoj sobi od punih devet kvadrata spavali smo mi, a u manjoj roditelji. 

Iznad trofrtaljnog bračnog kreveta nalazila se povećana slika mladenaca s njhova vjenčanja – tata s uredno zavezanom kravatom koju nikada nije nosio i vedra mama pod bijelim šlajerom u stvarnosti nepostojeće vjenčanice, istim kao u svih naših strina i susjeda. Duvanjski fotograf, pokojni Ivan Bilić, sve je duvanjske mlade ukrašavao istom krunom, a na svim slikama mladoženje su izgledali ozbiljno i elegantno.

Tijekom dana naša kuća, kao što napomenuh, bila je puna djece. 

Mama bi s curicama iz susjedstva ispijala kave s puno mlijeka i šećera iz Dinamovih šalica, kupljenih također kod fotografa Bilića, u našoj općini prvoga predstavnika najboljeg nogometnog kluba, pripremajući zamišljene komare i praveći frizure lutkama, te smijući se puno i glasno.

Mi dečki igrali bismo stolni tenis na kuhinjskom stolu, s mrežicom od knjiga, lopticama od stiropora i reketima od šperploče. Boška Ivekova i Milana Seserova redovito sam pobjeđivao u svim setovima, jedino je Branko Banov bio malo bolji od mene.

Ah da, i Željko Jakin!

Ali Željko me sigurno nikada ne bi pobijedio da je i on udarao onim od šperploče, umjesto pravim, žutim i crvenim gumicama obloženim reketom, kojim bi nepredvidivo sijekao svaki servis. Čak je i loptice, one s tri zvjezdice, donio iz Berlina u selo, a one su neobično brzo odskakivale od površine stola i teško ih je bilo pogoditi. Stoga Željkove pobjede ne računam u svoje poraze.

Sve to bi stalo u našu kujinu –   i mi, i mama, i curice, i šalice, i reketi, i pobjede, i porazi.

Nijedna kuća puna djece nije, dakle, mala, a Ćokanova i Šoljušina kuća dokaz je za tu nelogičnu, ali utoliko više notornu istinu.

Na neravnom zidu, iznad dekom prekrivenoga kauča, još uvijek visi slika domaćega kralja Tomislava.

Početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća već spomenuti fotograf Bilić bezbroj duvanjskih kuća ukrasio je okrunjenom, bradatom glavom i krupnim stasom našega najpoznatijeg pretka, slikom okrunjenoga kralja napravljenom na osnovu originala Josipa Horvata, koji stabilno sjedi na masivnom tronu, u gornjem dijelu ukrašenom hrvatskim grbom. 

Izgled svakoga mandoseljskog Tomislava bio je istovjetan – s okvirom od crno lakiranoga drveta i papirnom slikom zaštićenom staklom.

Ponosno je naš kralj gledao kako se igramo i sigurno je uvijek navijao za mene.

Jednoga podneva, nakon dolaska iz škole, Marinko i ja smo se dosađivali, čekajući kad će mama konačno servirati čorbu da se možemo izgubiti u selu – on s Tomislavom Mijinim, a ja s Antom Baćkušinim.

„Ajmo se igrat nečega“ – predložio je moj mlađi brat.

„Stolnog tenisa!“ – spremno sam prihvatio.

„Nećemo, ti si puno bolji u stolnom tenisu i dok sam živ neću te dostići. Ajmo lopte!“

Rečeno – učinjeno. 

Sklonili smo stol i stolice u stranu, a Marinkov gol bila su sobna, otvorena vrata, dok sam ja štitio mali prostor između kauča i šporeta.

Lopta je bila još skoro nova, prva kožna u Joskanovićima koju mi je moj imenjak i ćaćin kolega s bauštele, Blagoje iz Šumadije, poslao za prethodni Božić.

Bilo je kako je moralo biti. 

Dok sam nadmoćno vodio, 11:1, isto kao u stolnom tenisu, Marinko je gubio živce pokušavajući zabiti barem još jedan gol ciljanim udarcem u visini svijetle šipke na šporetu gdje su se sušile njegove gaće i čarape, te je punim stopalom zahvatio loptu i šutirao iz voleja svom snagom.

Čuli smo samo tresak.

„Pogodio si kralja Tomislava i razbio staklo! Izmlatit će nas ćaća čim dođe iz Njemačke!“ – zaprijetio sam mu.

„Staklo je samo malo napuklo. Neće tata ni vidjeti, bez naočala ni nas dvojicu ne razlikuje“ – prepredeno je Marinko planirao sakriti zločin nakon što je ponovo na zid objesio nakratko svrgnutoga kralja. 

Vjerojatno je bio u pravu, tata sigurno ne bi primjetio napuknuto staklo u gornjem desnom kutu, odmah iznad grba i krune s dijamantima, no mama je čula tresku i dotračala vidjeti što smo opet zijanili.

„Nema veze. To je samo staklo. Kad budemo imali malo para, nabavit ćemo novo“ – smirila je žena svoga nespretnog mezimca, nadodavši da u dnevnom boravku ubuduće smijemo igrati samo stolni tenis, a nogomet je zauvijek zabranjen.

Poslušali smo mater i nikad više nismo šutnuli loptu u kujini ako bi ona bila u bilizini.

S parama je u našoj kući redovito bilo napeto, pa je naša slika kralja Tomislava sve do danas ostala originalna i drukčija od svih drugih po drugim duvanjskim kućama – s napuknutim staklom u gornjem desnom ćošku, baš onakva kakvu sam je zatekao prije nekoliko godina kad sam teškim korakom oprezno stupio među raspale zidove koračajući po drvenom, propalom podu i pazeći da ne uzbunim škorpione, crne akrape, koji su se u podnožju mandoseljske grede u zadnjih nekoliko desetljeća udomaćili i raširili.

Učinilo mi se, razgledajući uspomene rasute po mojoj glavi, da se i strogi kralj Tomislav smiješi, pa sam lakši za sto kila i opušten izišao iz stare, istovremeno male i poput kraljevskog dvora velike kuće zaputivši se do Joskanovića murve.

Tamo je Marinko glasno i pravednički objašnjavao svojoj ženi:

„Nisam izgubio od Blage 11:1. On laže kao i obično! Bilo bi samo 11:2 za njega da mama nije poništila moj zadnji gol“.

Blago Vukadin