NIŠTARIJINI ZAPISI: Krležin „Na rubu pameti“

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Ljudi se plaše. 

Boje se osoba oko sebe, a još više u sebi skrivenih i nepredvidivih osobina. 

Strah je naš vjerni suputnik, a hrabrost prividna, ona je samo maska iza koje krijemo kapi znoja, nervozna lica, glad i nemoć pred krčećim crijevima dok ona traže svoje – mesa, krvi i soli. 

Za crijeva smo spremni žrtvovati izmišljena dostojanstva i izmisliti nova, zidati gradove i velemjesta, tornjeve, crkve, ceste i obilaznice, ploviti morima i lagati, izmišljati bogove, odricati se djece i roditelja, varati i krasti. I ubijati ako treba, budući da zbog istih tih crijeva nemamo milosti ni prema sebi samima. 

Jedino što nam je važno jest šutnja.

Zato šutimo o sebi i lakše nam je kad drugi o nama ne pričaju, te zbog punih crijeva ostajemo tihi i solidarni sa šutljivcima, očekujući zauzvrat jedino njihovu šutnju.

Dok krademo, ubijamo i lažemo mi smo ugledni građani, ponekada čak i sveci, ovisno o količini moći kojom možemo napuniti ne samo svoja, nego i tuđa crijeva. 

No, jao onima koji su usude nakratko progledati i ne promišljajući o posljedicama glasno izreći ono što vide vlastitim očima – takvi ljudi postaju neprijatelji, izdajice, krvnici i zločinci, te dobivaju zasluženu kaznu u obliku luđačke košulje, podsmijeha i izolacije od društvene zbilje.

Takvi nametljivci izopačenoga pogleda na svijet ostaju zauvijek sami i napušteni. 

Najprije od susjeda koji izbjegavaju pozdrave u stubištu, pa od prijatelja nakon što ih ovi ne uspiju preobratiti i vratiti na pravi put, zatim od ulica koje se prije popodnevne šetnje naglo isprazne, te na kraju od vlastite žene i djece.

U svijetu laži i maski ne postoji nikakva istina osim njenoga privida – govorimo sebi pravdajući se – pa ono što vidimo vlastitim očima i njušimo svojim nosnicama ne smijemo uzimati zdravo za gotovo, a kamoli o tomu prozboriti.

U suprotnom nam se otvara put do duševne bolnice, krčećih crijeva, samoće i nemira.

Toga se plašimo i stoga šutimo.

Ponekada doduše loše spavamo.

Ali crijeva su puna hrane, a strah se lako sakrije iza dubokoga glasa, čistih cipela, primjerne karijere i fotografije sretne obitelji.

Ljudi se plaše.

Boje se osoba oko sebe, a još više u sebi skrivenih i nepredvidivih osobina.

Blago Vukadin