NIŠTARIJINI ZAPISI: Krivi su!

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Tko ima djecu u pravilu zna kako malo je potrebno da na mjestu obiteljske sreće odjednom nastane tragedija. Tek jedan trenutak, zaboravljeno kočenje, mala rastresenost i ništa više nije kao ranije.

Dapače, sve postane crno, beznadežno i okončano.

Tko ima djecu u pravilu živi za njih sve dok ti mali ljudi ovise o nama.

Tko ima djecu zapita se čitajući o nesrećama koje pogađaju druge obitelji kako je moguće izdržati toliku bol, suosjećajući s nepoznatim roditeljima, a ponekada i osuđujući ih.

Najlakše je, naime, osuditi.

Takvi smo mi ljudi.

Vlastita brvna, od kojih bi mogao buknuti požar,  ne vidimo, a trun u tuđemu oku, iz kojega je u jednom trenu iznikla katastrofa, brzo osuđujemo.

Kad je moja najljepša i najdraža kći bila malena, negdje između njenoga prvoga i drugoga rođendana, krajem jednoga toplog ljeta, moja bivša žena, njena majka i ja ostavili smo dijete nakratko samo u stanu i zadržali se dulje nego smo planirali u razgovoru sa susjedima.

Došavši kući uhvatila nas je panika, jer Daniele nije bilo na vidiku, niti se je  njen glas čuo.

Balkonska vrata zjapila su otključana, ali je balkon bio prazan.

„Preko ograde ne može prepuzati, tek je prohodala“ – konstatirali smo.

Sve sobe stajale su otvorenih vrata, a djeteta nigdje nije bilo. Strah, strah i strah nas je obuzeo!

Samo su vrata kupaonice bila sasvim zatvorena.

Kad tamo imaš što vidjeti –  na pločicama sjedi dijete, pored nje izvaljena velika kutija deterdženta, a ispod i oko bebe, u njenoj kosi, po nogicama i glavi, rasuta masa bijeloga, otrovnog  praška.

Dijete šuti i uživa posipajući se zabranjenim „voćem“, smiješi se prtiom zadovoljno jer se je konačno dočepalo kutije do koje nije smjelo doći bez  pratnje nekoga od nas.

„Otvori usta!“ – vičući panično analiziramo da nije nešto progutala, olakšano odišući jer  nema pjene u pljuvački.

Nakon nazivanja dežurne liječničke službe saznali smo da djeca doduše vole progutati sve i svašta, ali im deterdžent baš ne prija, pa ga u pravilu,  čim osjete grozni okus,  ispljunu.

„Ako ipak počne pretjerano pljuvati ili povraćati, nazovite nas odmah!“ – ne baš umirujuće zvučao je glas liječnika.

Cijelu noć oka nismo sklopili, samo je Daniela spavala sanjajući nove avanture s nekim drugim, zabranjenim stvarima skrivenim po raznim ladicama i ormarima.

A mogla je progutati prašak. Mogla se je otrovati. Mogla je također učiniti nešto drugo, u nekom drugom trenu u kojemu bi slučajem, ili silom prilika, bila sama. No, Bogu hvala, nije.

Nije ni Christian, njen mlađi brat, napravio nešto strašno. Samo je nekoliku puta lomio ruke i noge, ispadao iz kolica, pomagao mi u gašenju požara u kuhinji i srušio se s motora na praznoj ulici.

Sve je dobro prošlo, iako je bilo prilika u kojima ja, njhov otac, kao ni njihova majka,  nismo bili na vrhuncu koncentracije,  i u kojima bi sami pred sobom i pred sudom,  da je krenulo po zlu, ispali i zauvijek ostali krivi.

Zato kada čitam o nesretnim slučajevima, poput zadnjega u kojemu je jedan rastreseni otac otišao na posao jer ga je netko hitno trebao, ostavivši  dijete u zaključanom autu, da mu prašina s ulice ne smeta spavati. Auto se pregrijalo jer je naglo ugrijalo, dijete se onesvijestilo i u bolnici nekoliko dana kasnije umrlo.

Pomolim se Bogu za dušu maloga anđela i za njegove nesretne roditelje koji su zbog jednoga trena očeve nepažnje, rastresenosti ili nekim drugim sticajem okolnosti od sretnih mladih ljudi postali nemoćni nesretnici, kažnjeni za cijeli svoj život.

Jedino što takvim jadnim ljudima ne može trebati je i naša osuda, iza koje se ponekada krije mnoštvo vlastitih propusta koji su pukim slučajem sretno završili.

Njihova nesreća najveća je moguća kazna, a formalna sudska osuda po zakonu neizbježna.

Kritika, osuda  i pametovanje drugih roditelja  često su pak skrivanje brvneta iz vlastitih očiju.

Stoga je pametnije pomoliti se sjećajući se vlastitih propusta i šapnuti tiho, da nitko drugi ne čuje:

„Hvala ti Bože što si nas čuvao. Da je bilo samo do mene, moglo je gadno završiti.“

Blago Vukadin