Piše: Blago Vukadin
Išao sam iz kući iz škole s Brankom. Zaostali smo iza Zvonke koji je žurio, a daleko ispred nas, već iza ponora, bili su Ante, Zdravko i Jozo, dok su curice krenule cestom, budući da je put bio blatnjav, a one nisu htjele isprljati novu obuću.
Branko je cijelo vrijeme pričao o tome kako je zaveo jednu medicinsku sestru u bolnici kad ga je mati odvela na vađenje upaljenog zuba, a ja sam mu zavidio čudeći se da je uspio obrlatiti curu stariju od njega punih deset godina.
Zamišljao sam kako ću i ja reći svojoj materi da me boli zub i tako isprobati zavodničke vještine, kad smo stigli na livadu ispod Radića kuća, gdje je jedno malo jare brstilo granje sa žbuna izniklog na desnoj strani puteljka.
Čobanica koju nisam uspio prepoznati nam je naredila:
“Branko i Blago, vas dvojica sad morate odvesti jare u do Suljine kuće, dalje će ono samo znati. Zvonko je danas bio na redu, ali je protrčao brzo pokraj mene, te ga nisam uspjela zaustaviti. Evo vam štap da ga možete vratiti na put, ako jarčić krene u gredu.”
Ne samo da smo poslušali ženu, nego smo se i obradovali neočekivanoj zadaći. Jarčić je djelovao simpatično, a mi smo određeni za njegove čuvare.
Zadovoljno smo se spustili kliskom nizbrdicom prema ponoru i skrenuli ulijevo, u pravcu klanca ispod grede prepoznavši da je cijela livada pretvorena u veliku lokvu, a naš jarčić nikako nije htio skvasiti noge.
Koračali smo polako iza novostečenog, razigranog prijatelja koji se zaustavljao pored svakog žbuna birajući ukusne listove i grane.
Na kamenitom putu između dva suhozida jarčić se nenadano ukočio od straha. Pogledali smo prema zidu s gornje strane i kraj njega spazili omanjeg, očito gladnog vuka koji je samo čekao priliku da se dočepa ukusne jaretine.
Branko je zamahnuo štapom u pravcu divlje životinje. Ja sam bacio tri kamena zaredom nastojeći pogoditi vuka u glavu, no promašio sam, ali on se uplašio naše odlučnosti i cvileći pobjegao u pravcu Ljubuše.
Krenuvši dalje jarčić je zaboravio doživljeni šok, no čim se uvukao ispod jednog žbuna opet se nečeg uplašio. Mi smo pogledom počeli tražiti pobjegloga vuka i umjesto njega ugledali drugoga, puno većega i krvoločnijega, spremnoga na skok i odlučnoga u namjeri da proguta našeg dragog kozlastog prijatelja.
Jasno je da vuku to nismo dozvolili. Obadvojica smo sa zida ščepali povelike kamenčurine, ja sam ga pogodio u rebra, a Branko je ciljao u glavu i zviznuo ga točno između ušiju, te je vučina pao na zemlju i nije se više mrdao.
Ponosni na vlastitu umješnost i hrabrost dospjeli smo, nekoliko koraka iza jarčića, do ponora preskočivši vodu koja je izvirala ispod jedne stijene.
Sabirući dojmove neobičnog dana ugledali smo nedaleko od nas trećeg vuka.
Ovoga puta bio to je stari, prosijedi vuk, već olinjao, s dugačkim sijedim dlakama, ali ništa manje odlučan i spreman da u prvom pogodnom trenutku oštrim zubima raskomada jarčića, koji je zastao na mjestu halapljivo sišući vime koze nenajavljeno pristigle iz pravca sela, vjerojatno njegove majke.
Uplašeno mladunče panično je grickalo vime zavlačeći glavu u majčin trbuh, kao da se krije od gladnoga vuka koji se odlučno približavao svome plijenu.
Odjednom je preko zida preskočio Trpin vol Rudonja. Pasao je travu na Dolovama pa se zaputio u našem pravcu čuvši neobične zvukove. Jednim jedinim zaletom nabio je vuka na oštre rogove, da bi se potom vratio na livadu gdje ga je čekalo pet krava.
Prolazeći pored ranjenoga vuka htio sam ga dokrajčiti kamenom, no Branko me je spriječio napominjući:
“Vidiš da je već gotov. Nije on kriv što je vuk! Njegovo je da jede, a naše je da mu ne damo jarčića.”
Pogledao sam teško ranjenoj životinji u oči shvativši da je Branko u pravu. Sijeda dlaka na krupnoj vučjoj glavi djelovala je otmjeno, a mirni pogled odavao je da stari vuk nije nimalo ljut na nas.
Bez previše otezanja nas dvojica, jarčić i koza zaputili smo se uzbrdicom od ponora prema Banovoj kući. Puteljak je bio teško prohodan i sa svih strana zarastao u trnje.
Jarčić i koza su se prvi dočepali široke livade. Ja sam izblatavio dlanove, jer sam se nekoliko puta spotaknuo.
Dospijevši na livadu uspio sam uhvatiti zahvalni pogled mladunčeta i njegove majke koji su se trkom zaputili prema selu. Nije bilo potrebe pratiti ih dalje. Branko i ja preskočili smo zid i našli se na travnatoj uzvišici iznad Dolova.
Tamo su Dilaveri predvođeni Đemom puštali bezbrojne šarene zmajeve u vjetar, smijući se i stalno ponavljajući zanimljivu igru.
Cijelo nebo bilo je ispunjeno zmajevima svakojakih boja i oblika, napravljenima u kalupima oblikovanim prema izgledu lica svakoga djeteta. Na visini od pedesetak metara – toliko je mjerio najduži konopac – s lakoćom smo prepoznavali koji zmaj kome pripada.
Ante, Zdravko i Jozo već dugo su se zabavljali na livadi čekajući Branka i mene.
Odmah smo se pohvalili kako smo otjerali jednog, ubili drugog i gledali kako je Trpin vol na rogove nabio trećeg vuka.
Poslije ručka upitao sam mamu je li slučajno vidjela maloga jarčića i kozu, a ona me čudno pogledala, prekrstila se i uzdišući kazala:
“Opet si nešto sanjao, kao i svaki put kad nakon ručka zaspeš na kauču.”
Drugoga dana Branka i mene je ispod Radića kuća opet dočekala ista čobanica i zahvalila nam se na savjesno obavljenom poslu.